Pokušaj atentata na predsjednika ili premijera neke države uvijek je bilo najteže otkriti. Praksa kriminalističke istrage kaže da ako atentator ne bude uhvaćen u prvih 15 minuta ili ako se u tom razdoblju ne osiguraju kredibilni tragovi koji vode do počinioca, tada će najvjerojatnije atentator zauvijek ostati neotkriven. Sve što će nakon toga uslijediti biće pretpostavke, koje će polako evoluirati u spekulacije i, na kraju, završiti u teorijama zavjere.
To se pravilo na najbolji način potvrdilo u slučaju atentata na Kiru Gligorova. I nakon više od četvrt vijeka ne znaju se izvršioci, a kamo li da ima indicija ko su bili organizatori i inspiratori, iako se na jednom hrvatskom portalu, prije nekoliko nedjelja, proizvoljno, bez ikakvog argumentovanog objašnjenja, prst uperio prema Srbiji, da je ona stajala iza pokušaja ubistva na prvog makedonskog predsjednika.
Motivi Srbije
No, počnimo hronološkim redom. Atentat na Gligorova se dogodio 3. oktobra 1995. u 9.50. Prvo jutro nakon njegove posjete Beogradu i sastanka sa Slobodanom Miloševićem.
Posjeta je bila ocijenjena uspješnom, čak i istorijskom, jer je na tom sastanku Gligorov uspio ubijediti Miloševića da prizna mladu državu, i to pod njenim ustavnim imenom, kao Republika Makedonija, što je onda značilo da je Makedonija, nakon prvog priznanja od strane Republike Bugarske (takođe pod njenim ustavnim imenom), Republike Albanija (kao BJRM), uspjela zaokružiti svoju sjevernu granicu uzajamnim priznanjem sa tadašnjom Saveznom Republikom Jugoslavijom.
Stručnjaci za međunarodno pravo i politiku znaju koliko odsustvo međusobnog priznavanja između dvije države može biti potencijalni casus belli odnosno događaj koji bi mogao uzrokovati rat. S ovom posjetom Gligorova Beogradu takva mogućnost je teoretski bila zatvorena, ali i praktično, jer je u tom razdoblju Srbija sav svoj državni potencijal usmjerila na ono što se dešavalo u BiH i Hrvatskoj, pa je stabilnost Makedonije bila i u njenom interesu.
Istog dana kada se dogodio atentat na predsjednika Gligorova, koji je zadobio teške povrede glave od gelera daljinski upravljane eksplozivne naprave s 20 kilograma TNT-a, glavni konsultant, koji je hitno doletio avionom Vlade Srbije u pomoć u složenoj hirurškoj operaciji, makedonskom neurohirurgu Jovici Ugrinovskom bio je beogradski neurohirurg s VMA.
Nakon takve 24-osatne hronologije, sa ultradinamičnim diplomatskim, bezbjedonosnim i zdravstvenim događajima, logično je pitanje koji bi bio interes službenog Beograda da ubije Kiru Gligorova, kako tvrdi hrvatski autor!? Istorijski događaji, kao ovaj s atentatom na Gligorova, moraju se posmatrati u istorijskom kontekstu i okvirima u kojima su se događali, a ne kroz vokabular novogovora o takozvanom „srpskom hibridnom ratu“ i „srpskom svjetu“, koji se danas koristi da bi se istakla navodna opasnost Srbije po region.
Bugarska veza
Prva pretpostavka, koju je tadašnji ministar policije Ljubomir Frčkoski plasirao putem medija, odmah nakon atentata, imala je “bugarsku vezu” i vodila je do bugarske korporacijske kompanije Multigroup, koju je 1988. formirala tadašnja Šesta uprava, još uvijek nereformisane komunističke bugarske državne bezbjednosti. U aprilu 1996, samo pola godine nakon atentata na Gligorova, predstavnik Multigrupa u Skoplju, Ivo Jančev, pod sumnjivim okolnostima se ubio u blizini Sofije. Osnivač Multigroupa, bugarski biznismen i bivši obavještajac, Ilija Pavlov, par godina nakon atentata sreo se s predsjednikom Kirom Gligorovim u Ohridu, gdje ga je uvjeravao da su navodi o umiješanosti Multigroupa u atentat lažni. Ilija Pavlov je ubijen 2003. godine.
U februaru 1996. makedonska policija je uhapsila Naila Leksovicu, Albanca iz skopskog sela Grčec, koji je živio u Pragu i postao poznat makedonskoj javnosti po tome što je nekoliko dana nakon atentata poklonio novi, blindirani “mercedes“ predsjedniku Kiri Gligorovu. Policija ga je ispitivala o njegovim odnosima s predstavnikom bugarske kompanije Multigroup u Skoplju Ivom Jančevom (koji će se, ponavljam, dva mjeseca nakon ispitivanja Leskovice, ubiti). U ljeto 1996. Leskovica je poginuo u saobraćajnoj nesreći.
Listu misterioznih ubistava, samoubistava i nesreća dopunio je Dragan Gavrilov, inspektor u Ministarstvu unutrašnjih poslova, koji je bio tjelohranitelj Kire Gligorova (bio je u vozilu koje je išlo ispred) i koji mu je prvi pritekao u pomoć nakon atentata – izveo ga iz uništenog automobila, zavio u čaršav i odveo u bolnicu. Ujutro 5. avgusta 1997. Gavrilova je pregazio putnički voz koji je vozio na liniji Kičevo – Skoplje. Prema tadašnjoj izjavi za medije porodice Gavrilova, dvije osobe su dva dana prije njegove smrti došle u Draganov dom i odvele ga.
Sljedeći u nizu žrtava je zaposleni u Ministarstvu unutrašnjih poslova, kojeg je, nakon što je dao izjavu o istrazi, sljedećeg dana njegova supruga pronašla mrtvog. Ministarstvo unutrašnjih poslova nije objavilo slučaj niti je li riječ o ubistvu, samoubistvu ili nesreći, uz objašnjenje za medije da je to kontraproduktivno za istragu o atentatu.
Na obroncima planine Vodno kraj Skoplja, u blizini kruga sjedišta Ministarstva unutrašnjih poslova, 20. februara 1998. godine Tanja Pavlovska, stenograf u Upravi za operativnu tehniku, u Ministarstvu poznato kao Peta uprava, pronađena je mrtva. Pavlovska je imala prostrelnu ranu na čelu. Utvrđeno je da je rana prouzrokovana hicem iz neposredne blizine. Službeno, slučaj se za kratko vrijeme “rasvijetlio”, s tim da je policijski tim, koji je obavio uviđaj, zaključio da se radilo o samoubistvu.
Domaći rukopis
Osim “bugarske veze” s Multigroupom, u makedonskim medijima se godinama plasira još jedan mogući scenario atentata na predsjednika, ali ovaj put s “domaćim rukopisom“. Naime, to su bile godine UN-ovih sankcija prema Srbiji i ekonomske blokade Makedonije od strane Grčke zbog problema oko imena države.
Sjeverna i južna granica Makedonije potpuno su bile zatvorene. Idealni uslovi za šverc i krijumčarenje, prvenstveno nafte, ali i ostale akcizne robe. Naravno, ništa od ovoga nije se moglo učiniti bez znanja i odobrenja tada najmoćnijih ljudi u državi – premijera Branka Crvenkovskog i ministra policije, a potom i ministra spoljnih poslova Ljubomira Frčkoskog (ovih dana se spominje kao kandidat za makedonskog ambasadora u UN u Njujorku, nakon što mu SAD nisu dali odobrenje da bude ambasador Sjeverne Makedonije u Vašingtonu). Takvoj situaciji je predsjednik Gligorov želio stati u kraj.
Penzionisani političar, a u vrijeme atentata na Gligorova predsjednik makedonskog Sobranja i Gligorov najbliži suradnik, Stojan Andov, izneo je šokantnu optužbu 2019. godine u svojoj knjizi “Do atentata i poslije njega“. On je direktno ukazao na Crvenkovskog i Frčkoskog kao odgovorne za atentat na Gligorova. Prema autoru, nije isključeno da su neka od prethodno spomenutih (samo)ubistava povezana s ovim scenariom, a ne samo s Multigrupom. Frčkoski je odmah podnio tužbu protiv Andova za klevetu.
Treba predočiti i da se o mogućim počiniocima atentata do danas nisu izjasnile, niti su barem ukazale na mogući smjer istrage, ni najveće prijateljske zapadne tajne službe. Osim javno poznatih i potvrđenih činjenica, o kojima su makedonski mediji pisali u godinama iza nas, sve ostalo je u domenu konspiracije, nagađanja i spekulacija, koji su često motivisani dnevnopolitičkim oportunizmom, a neki dolaze i iz različitih centara uticaja sa opskurnim motivima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu