Podnese jadni čovjek tužbu za neku nepravdu koja mu je učinjena, uzdajući se da će sudije presuditi po svijesti i savjesti, i što brže mogu, valjda zato što bi trebalo da su u službi naroda, posebno onog obespravljenog.
Od usta odvajaju da bi što više uložili u njive i voćnjake, crnče od jutra do sutra da bi proširili i unaprijedili proizvodnju, ali im je sve to često – džaba.
Dok medicinske sestre i ljekari muku muče sa malim primanjima, teškim uslovima rada i odlaskom kolega u bijeli svijet – zbog čega oni koji ostaju moraju da zapnu i duže i više – njihove sindikalne vođe koplja su ukrstili zbog – reprezentativnosti.
Međunarodna zajednica šapu je stavila i na obrazovni sistem Srpske, vukući ga ka jednom unitarnom okviru na nivou BiH, a sve pod krinkom da će biti bolje našoj djeci.
Ministar zdravlja i socijalne zaštite RS Dragan Bogdanić i predsednik Sindikata zdravstva i socijalne zaštite RS Milenko Granulić potpisali su Posebni kolektivni ugovor za zaposlene iz oblasti socijalne zaštite Srpske na period od tri godine.
Nakon hemoterapija bolovi su bili toliko nesnosni, da sam na momente željela da se sve što prije završi i da odem tamo negdje gdje, kako kažu, nema ni patnje, ni bola, ni nesreće… Ponekad sam morala da pužem do toaleta, jer nisam imala snage da hodam. Vukla bih se po podu, potom zastajala, odmarala koji minut, pa nastavljala. Znala sam i po 15 minuta da se mučim dok ne dođem do kupatila, a bilo je od mene na tri metra. Imala sam nepunih 40 kilograma…
Srbi, Hrvati i Bošnjaci u BiH odriču se svoje vjere i prelaze u drugu kako zbog traganja za smislom života, tako i iz praktičnijih razloga, najčešće bračne ili porodične prirode.
Ma koliko zvučalo nevjerovatno, pojedinci u Srpskoj za tek nešto više od godinu dana samo po osnovu plate zarade ni manje ni više nego milion maraka.
Ma koliko bili nezadovoljni svojim platama, mnogi zaposleni u RS pravi su sretnici jer nisu iskusili kako je raditi sat vremena, a zaraditi taman za pola hljeba, malo mlijeka i koje jaje.
Građani Srpske našli su se na velikoj muci jer na tržištu gotovo da nema prasića, što bi ozbiljno moglo da ugrozi njihovu vaskršnju trpezu.
Iako je još prije dvije godine u Srpskoj participacija za ugradnju stenta sa 500 pojeftinila na 125 KM, u Univerzitetskom kliničkom centru RS i dalje se drže stare cijene.
Više od polovine radnika u Srpskoj mjesečno ne može da zaradi ni onoliko koliko je taman da se jedna prosječna porodica prehrani, a da ni najmanje ne pretjera u nekom nazovi luksuzu.