Kolumne

Banija, završni pečat

„Banija nam se gasi pred očima.“ Ovu ubojitu rečenicu napisao je Saša Kosanović, srpski novinar iz Hrvatske, uoči Nove godine - tačno pet dana nakon katastrofalnog zemljotresa.

Banija, završni pečat
FOTO: MILKICA MILOJEVIC/RAS SRBIJA

Danas, 50 dana nakon potresa, koji je zadesio Petrinju, Glinu i okolna sela, patnji naroda banijskog se ne nazire kraj.

Mnogi i danas čekaju kontejnere za stanovanje. A zima stegla, kosti pucaju!

Ipak, nauporniji Banijci ne napuštaju svoja razorena kućišta. Čuvaju ono malo sirotinje, što im je, nakon svega, ostalo, riješeni da žive, životare i umru u svom zavičaju. I to je ključni razlog što se Banija još nije ugasila.

Dirljivo je pratiti kako humanitarci krstare izlokanim putevima, pokušavajući da pomognu postradalima. I kako studenti, radnici, penzioneri od Vardara do Triglava, otkidaju od svojih skromnih primanja da bi uplatili koju marku, kunu, dinar ili evro za pomoć potresom razorenoj Baniji.

Pročitajte još

Ali, teško se oteti utisku da svi oni gase požar čašama vode.

I teško je ne vidjeti da se za spas Banije, organizovano, bore samo Srpsko narodno vijeće, Srpska pravoslavna crkva, političari iz SDSS-a i „soroševci“ iz nevladinih organizacija, koje i u evropskoj Hrvatskoj, gle čuda, kao i svuda na Balkanu, pravovjerna većina doživljava kao domaće izdajnike i strane plaćenike.

I teško je ne primjetiti da je vladajuća HDZ-ovska birokratija, ovih dana, uglavnom zauzeta dokazivanjem da se ova regija ne zove Banija, nego Banovina.

Ako se Banija ugasi, Banovina će ostati pusta. Ali zvanični Zagreb se, očigledno, ne sikira previše zbog toga. Bolje pusta, a hrvatska Banovina, nego živa i zdrava srpska, partizanska, krajiška, pobunjenička Banija.

To što taj kraj, naseljen ostarjelim i osiromašenim Srbima i isto takvim Hrvatima, već odavno nema bog zna kakvog potencijala ni za normalan dostojanstven život, a kamoli za pobunu, ne zbunjuje kreatore ovog narativa.  Narativi su čudo, oni ne haju za činjenice!

Banija se gasi već decenijama.

Bila je to, za bivše Juge, radničko – seljačka regija. Tajkunska privatizacija je uništila fabrike i sa zemljom sravnila radničku klasu. A poljoprivredu ni u bogatijim i prosperitetnim eks-ju regijama niko ne zarezuje. U savremenom svijetu, zna se, nema poljoprivrede bez ozbiljnih podsticaja i ozbiljne agrarne politike. Baštica, kravica i nekoliko koka u dvorištu nije poljoprivreda. To je socijala.

Banija je, kao dio Vojne Krajine iz doba Austrougarske, bila tradicionalno većinski srpska. Devedestih je bila dio Republike Srpske Krajine, dok je nije odduvala „Oluja“.

Narod je banijski, dakle, stradao u udruženom zločinačkom poduhvatu Tuđman – Milošević.

Oni koji su preživeli, pa se vratili, nisu imali bog zna kakve šanse. Kao, uostalom, ni njihove komšije – Hrvati protjerani iz BiH. I jedni i drugi su slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj bili posljednja rupa na svirali. A tajkuniji odlična platforma za korupciju u poslovima „poslijeratne obnove i izgradnje“.

Mladi već decenijama napuštaju Baniju. A šta im je drugo preostalo!

I na kraju zemljotres, koji prijeti da dokrajči ostarjelu, oronulu, zapuštenu, opjačkanu, poharanu, zanemarenu Baniju.

Važno je znati šta se dešava na Baniji. I saosjećati sa tamošnjim narodom i pokušati mu pomoći da ipak preživi. Ne samo zato što je ta regija udaljena svega stotinak kilometara od Banjaluke.

Mnogi naši gradovi i sela, već odavno, liče na one, u potresu teško ranjene kuće u Majskim Poljanama koje, izdaleka, izgledaju kao da im nije ništa, a svakog se trenutka mogu urušiti.

Dovoljno je, dakle, da se zemlja samo malo zatrese, da dune jači vjetar, ili malo žešća kriza, pa da se sav taj privid države, društva, nacije, zajednice, uređenog normalnog života… očas posla pretvori u gomilu šuta.

Jer, ni Baniju nije srušio potres. Potres je samo udario završni pečat.