Obavještavajte sve institucije. Uradite sve, ali uradite preventivno, jer ako, ne daj Bože, dođe do ovoga, tada je kasno, priča za Blic TV Dejan Mladenović, rođak Petra i Marka Mitrovića iz Malog Orašja i Dalibora Todorovića iz Dubone koji su ubijeni 4. maja 2023. godine.
Mladenović se na samom početku razgovora sa novinarima prisjetio kobnog dana.
– Jedno sasvim obično veče. Bio sam na poslu i negdje oko pola 11 je krenuo haos. Telefon mi zvoni, svi mi javljaju neke nepovezane informacije koje u tom trenutku nisam ni mogao da shvatim kao istinite. Pričali su mi da se dogodila pucnjava u blizini moje kuće, da kod škole ima ranjenih i mrtvih. Onda sam dobio poziv od drugara za kog sam znao da će mi reći provjerenu informaciju. Krenuo sam odmah ka kući. Za deset minuta sam stigao i zatekao potpuni horor. Bilo je mnogo policije, krvi na sve strane. Tu su bila i tijela Milana i Kristine, roditelji, ljudi iz sela koje znam. Bio je potpuni muk, a hiljadu ljudi. Kada sam stigao u Dubonu, tad sam saznao i za Malo Orašje i da je tamo još strašnije – započinje priču sagovornik.
Kako kaže, mladići iz Malog Orašja nisu poznavali ubicu.
– Mi smo ovdje mala sredina. Malo Orašje i Dubona su dva sela koja su bukvalno “kopi-pejst”. To što su se oni to veče okupili, to je kao u Beogradu kada se skupe na klupici i pričaju uveče. Tako je i ovdje kod nas. Okupimo se, čavrljamo ako ne idemo nigdje da izađemo. Isto su oni uradili to veče. Potpuno jedan normalan i miran život djece koja su vrijedna, radna i iz radnih porodica. Ubica je nasumično stao i krenuo da puca po njima. Dolazio je, kako se kaže žargonski, ovjeravao ih i to nastavio u Duboni. Pucao je na ljude na koje je naletio, pucao je bez ikakvog povoda. Ničim izazvan – kaže Dejan Mladenović.
Na pitanje da li su okupljeni mladići u Malom Orašju ozbiljno shvatili kada je masovni ubica povikao: “Lezite dole, sve ću da vas pobijem”, Mladenović objašnjava da sigurno nisu, jer da jesu, “možda bi neko i preživio”.
– Ko bi shvatio ozbiljno kada je kod nas toliko rijetko da se dogodi neka svađa ili tuča, a ne nešto ovakvih razmjera. To niko nije mogao ni da nasluti – kaže on.
Sagovornik navodi da su jedan ili dvojica mladića uspjeli da pobjegnu, da su neki bili teško ranjeni, a neki su nastradali na licu mjesta.
– Ubica se vraćao namjerno, pucao po njima dodatno. Ne znam šta da kažem za taj nivo bezumlja – kaže Mladenović.
“Bio je nevjerovatan borac”
On se potom osvrnuo i na smrt njegovog rođaka Petra Mitrovića.
– Moj Peca je podlegao povredama nakon 50 dana borbe u bolnici. Bio je nevjerovatan borac, ali nažalost, povrede koje je zadobio su bile toliko katastrofalne da nije mogao da ih prevaziđe. Petar je bio u svakom smislu sila od dečka. Bio je posvećen crkvi i humanitarnom radu, folkloru… Svuda ga je bilo. Što se kaže kod nas u selu: “Rodila ga je majka za sve!“. On je bio živ primjer te rečenice. Ne znam da li je to sudbina, igra slučaja ili kako to da nazovem, ali bukvalno je najgori selektivno ubio najbolje – kaže Mladenović.
“Moj Dača je planirao da vjeri devojku”
On je istakao da su Milan i Kristina dosta mlađi od njega, ali da je rijetko da u tim godinama bude neko ko već radi na svojoj budućnosti, neko ko svoj život planira unaprijed.
– Ako to nije za primjer, ja stvarno ne znam šta je. Eto i moj Dača, on je ove godine trebalo da vjeri djevojku, ali nažalost, mi mu odajemo godišnji pomen – kaže Mladenović.
On navodi da bi Milan, i da nije policajac, pokušao da zaustavi ubicu i zaštiti sestru i prijatelje.
– Vjerujem da bi isto reagovao jer to su djeca koja znaju za porodične vrijednosti, za ljubav i empatiju. To su deca koja su svojom energijom i onim što su bili za života, ostavili neki amanet svima nama, da se sad i kad nisu tu nađemo jedni za druge ako već ne možemo za njih – kaže Mladenović.
“Svi koji su ranjeni i dalje su po bolnicama”
Navodi da su svi koji su ranjeni i dalje po bolnicama, da svoje najbliže viđaju jednom nedeljno “ili možda ni toliko”.
Kad god pričamo o ovome što se izdešavalo ovde mi kažemo da se desilo. Nije se desilo jer se i dalje dešava. Neki su ostali trajni invalidi, neki bez dijelova tijela. Njima će se to dešavati dokle god su živi. Njima je potrebna podrška jer terapije i lekovi nisu jeftini. Nešto čak i ne podleže refundiranju troškova. Oni su u jako teškom stanju, što psihički što fizički i finansijski. Moramo da se nađemo za njih – kaže Mladenović.
“To više nisu ljudi koje sam poznavao”
Mladenović kaže da život mora da se nastavi, te da to znaju oni koji su obuhvaćeni ovom tragedijom.
– Svako na svoj način podnosi. U svojoj tišini, u svojoj patnji i u svom bolu i svijetu. U svakodnevnom sam konstaktu sa Panićima i Todorovićima. Jako je teško, to više nisu oni ljudi koje sam poznavao prije svega ovoga – kaže sagovornik.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu