Sudbine

"Bio je težak kao vekna hljeba, borio se za život" Suzana i Branko su čekali bebu 20 godina, a onda su dobili heroja Ivana

Suzana Hrček, prodavačica iz Zemuna i njen muž Branko su više od 20 godina čekali da postanu roditelji.

"Bio je težak kao vekna hljeba, borio se za život" Suzana i Branko su čekali bebu 20 godina, a onda su dobili heroja Ivana
FOTO: OLIVER BUNIĆ / RAS SRBIJA

Nadali su se, iščekivali, a godine su prolazile. Kako nije išlo prirodnim putem, odlučili su se za vantjelesnu oplodnju. Prvi pokušaj nije bio uspješan. Srećom, nakon drugog postupka VTO stigle su lijepe vijesti Suzana je bila u drugom stanju. Da može radost da se izmjeri, njihova bi se tada mjerila u tonama.

– Najveća želja mi je bila da postanem majka. Sanjala sam taj dan – priča Suzana (51) povodom 17. novembra, Svjetskog dana prijevremeno rođene djece.

U trenutku kada je saznala da je trudna Suzana je imala 46 godina.

– Zbog visokorizične trudnoće hospitalizovana sam u GAK „Narodni Front“, u 25. nedjelji trudnoće. Poslije samo mjesec dana, 20. aprila 2017, porađaju me hitnim carskim rezom zbog naglog skoka krvnog pritiska i navodne preeklamsije. Sam porođaj je uredno protekao zahvaljujući blagovremenoj reakciji dr Aleksandre Vasić i dr Željka Mikovića, piše Žena Blic.

Na svijet je tog aprilskog dana došao mali Ivan, ali kao prijevremeno rođena beba bio je težak kao vekna hljeba.

– Moja beba je bila teška samo 800 grama i u veoma teškom stanju. Vidjela sam je nakon porođaja samo na trenutak i to je bilo sve u sledećih tri dana. Onda sam saznala da je moj dječak prebačen u Institut za neonatologiju.

Uzela sam ga za majušnu rukicu i počela sam sa najdivnijom pričom na svijetu – pričom ljubavi majke prema djetetu

“Duša mi je vrištala za mojim sinom”

Suzana je ostala u bolnici potpuno izbezumljenja od straha. Kroz glavu joj je prolazila samo jedna pitanje: „Šta će biti sa mojim djetetom?“

– Javljam suprugu da sam se porodila, a i sama ne vjerujem u to. Duša mi je vrištala za mojim sinom. Bili su to najteži sati u mom životu. U takvim trenucima nije postojalo ništa što bi moglo da me utješi. Samo sam htjela da što prije vidim svoje dete, za koje nisam znala da li će uopšte biti živo.

Njen suprug, koji je i sam teško podnio sve to, bio joj je tada jedini izvor informacija o bebi i velika podrška.

FOTO: OLIVER BUNIĆ / RAS SRBIJA
FOTO: OLIVER BUNIĆ / RAS SRBIJA

– Nakon tri dana, kada sam malo ojačala, odlazim sa suprugom na Institut za neonatologiju. Dočekuje nas doktorka Marija Milić zabrinutog lica i sa riječima: „Vaše dijete je u veoma teškom stanju“. Nastaje muk. Ne znam kako sam ostala na nogama.

Suzana se do najsitnijih detalja sjeća slike njene bebe u inkubatoru. I ta slika joj i danas tjera suze na oči.

– Bio je tako malen, bespomoćan, jedva da se vidio od svih aparata koji su radili za njega. Srce mi je krvarilo… To je bio trenutak koji je mene obelilježio za čitav život. U isto vrijeme sam osjetila svu ljubav ovog svijeta, sve strahove ovog svijeta, ali i sva nadanja u bolje sutra.

U daljini je čula glas doktorke Marije Milić kako joj govori: „Samo mazite svoje dijete i pričajte mu“.

Pročitajte još

– Uzela sam ga za majušnu rukicu i počela sam sa najdivnijom pričom na svijetu – pričom ljubavi majke prema djetetu.

I tako je Suzana 137 dana išla na Institut za neonatologiju i pričala svom sinu najljepše priče. Znala je da je on čuje i verovala je da će se izvući bez obzira na sve što se dešavalo.

– Ivan se pod budnim okom ljekara i nakon adekvatne terapije izborio sa virusom herpesa, anemijom i mnogim drugim komplikacijama. Otpušten je kući poslije četiri i po mjeseca sa kilažom od 2.800 grama.

Lijepo je, kaže, bilo doći kući sa djetetom u naručju.

FOTO: OLIVER BUNIĆ / RAS SRBIJA
FOTO: OLIVER BUNIĆ / RAS SRBIJA

– Kada sam spustila svoju bebu u krevetac osjetila sam pravo olakšanje i nekako sam znala da će od tada pa nadalje sve biti u redu. I bilo je.

“Ivan je moj heroj”

Ivan sada ima četiri i po godine, zdravo je i srećno dijete. Najviše voli mamu i tatu, obožava tetku Senku, koja je njegovoj mami bila najveća podrška u teškim trenucima. Raduje se odlasku u vrtić, pravi figurice od plastelina koje liče na mala umjetnička djela, crta, trenira karate…

– Ivan je moj heroj! Borio se i pobijedio. A ja znam da su moje priče pune ljubavi dijelom tome doprinijele, kao i ogromna vjera u njegovo izlečenje. I naravno, zahvalila bih se divnim doktorkama sa Instituta za neonatologiju – Mariji Milić, Katarini Lazić, Ivani Jovanović, Vesni Gavrilović i svim medicinskim sestrama koje njeguju ta mala bića, a velike borce. Bez njih ne bismo uspjeli.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu