Crna prognoza za penzionere: Džaba ste radili cijeli vijek ako ovu jednu stvar ne uradite na vrijeme

Finansijski stručnjaci ističu da ovo nije znak sloma sistema, već dokaz da mogućnost slobodnog raspolaganja ušteđevinom gradi poverenje.

Pravi problem, međutim, leži na sasvim drugom mjestu.

Rast vrijednosti povučenih sredstava ponovo je otvorio debatu o tome da li zaposleni ove modele posmatraju kao dugoročnu štednju za starost ili kao “brzu slamaricu”. U pojedinim periodima vrijednost isplata primjetno raste, ali ukupni prilivi i dalje ubjedljivo nadmašuju odlive.

Rast prinosa na berzi mami na isplatu

Ključni razlog za povećano podizanje novca leži u povoljnim tržišnim uslovima na berzama. Penzijski fondovi dio imovine ulažu u akcije, pa kako cijene rastu, štediše na svojim računima vide sve više iznose. Mnogi tada dolaze u iskušenje da izbriše realizaciju ostvarenog profita.

Kada ljudi vide koliko je njihova ušteđevina porasla, žele da materijalizuju taj dobitak. To ne mora značiti gubitak vjere u program – često je središtvu suprotno: korisnik podiže sredstva jer želi praktičnu potvrdu da su ona zaista u njegovom privatnom vlasništvu i da njima može slobodno da raspolaže.

Testiranje sistema u praksi: “Da li je novac stvarno moj?”

Iskustva sa ranijim državnim reformama stvorila su kod građana opravdan strah da bi država mogla promijeniti pravila u hodu i prisvojiti ušteđevinu. Zbog toga su savremeni privatni penzijski planovi dizajnirani potpuno drugačije: sredstva su privatna, nasljedna i dostupna za isplatu i prije odlaska u zvaničnu penziju.

Sistem u sebi ima ugrađen mehanizam koji štedišama omogućava da se lično uvjere u sigurnost – novac se može povući u bilo kom trenutku, bez čekanja starosne granice.

Ako korisnik zatraži prevremenu isplatu, dobija celokupan iznos vlastitog uloga i većinski dio doprinosa koji je uplatio poslodavac (dok se preostali manji dio preusmjerava na njegov lični račun u državnom penzijskom fondu), uz plaćanje poreza na kapitalnu dobit na ostvarenu zaradu.

U praksi, ako zaposleni izdvaja određeni procenat plate, a poslodavac dodaje svoj ugovoreni dio, radnik pri prevremenom povlačenju može dobiti i do 1,5 puta više novca od onoga što je sam uložio. Mnogi zaposleni testiraju ovaj mehanizam u praksi upravo da bi dobili opipljivu potvrdu da im je novac zaista dostupan.

Promjena posla i gomilanje računa

Povećan broj povlačenja novca često je povezan i sa fluktuacijom radne snage. Kako svaka kompanija ugovara saradnju sa određenom finansijskom institucijom, prelazak u drugu firmu automatski otvara novi račun za zaposlenog.

Iako postoji opcija prenošenja sredstava (prenosna isplata) sa starog na novi račun, mnogi radnici to ne koriste, pa završe sa nekoliko aktivnih računa. Neki korisnici podižu novac jednostavno da bi “popeglali” svoje lične finansije i zatvorili nepotrebne račune. Iako to nije najracionalnije rješenje – jer se novac može neoporezivo prebaciti i nastaviti da akumulira dobit – građani masovno koriste tu opciju.

Mogućnost prevremenog podizanja novca pruža empirijsku sigurnost, ali finansijski savjetnici apeluju: ako vam taj novac nije neophodan za tekuću potrošnju, najpametnije ga je ostaviti u fondu. Radi se o sigurnom obliku dugoročne štednje sa izuzetno niskim naknadama za upravljanje.

Odustajanje od štednje je čista finansijska greška

Glavna prednost ovih modela u odnosu na samostalno držanje novca u banci jeste obavezujuće učešće poslodavca. Standardni mehanizam predviđa da na svaki iznos koji zaposleni izdvoji sa svoje bruto plate, poslodavac dodaje svoj definisani procenat, uz povremene državne podsticaje.

Praktično, na svakih četiri dinara ili evra koje uštedi radnik, poslodavac dodaje još tri. Čak i ako zanemarimo primarnu, penzijsku svrhu, zaposleni kroz prevremenu isplatu uzima znatno više od onoga što je sam uložio. Ostatak iznosa iz dijela poslodavca ne propada, već ulazi u javni penzijski sistem i uvećava buduću osnovicu.

Posmatrano isključivo kroz matematiku, odustajanje od privatnog penzijskog plana uz podršku poslodavca predstavlja finansijsku grešku, jer se time direktno odričete “besplatnog novca” koji vam poslodavac stavlja na sto.

Surova realnost: Penzija će iznositi tek četvrtinu plate

Ipak, treba biti realan: privatni penzijski planovi ne mogu u potpunosti riješiti duboke strukturalne probleme državnih fondova. Njihova uloga je da dopune državne penzije, a ne da ih potpuno zamijene.

Penzijski sistemi širom svijeta suočavaju se sa dramatičnim padom stope zamjene – pokazatelja koji mjeri koliki procenat posljednje plate čini prva penzija. U narednim decenijama, stopa zamjene bi sa nekadašnjih 45% mogla pasti na manje od 25%.

To znači da bi penzija prosječnog radnika u budućnosti mogla iznositi tek četvrtinu njegove dotadašnje zarade. Ukoliko se uz to proporcionalnost između uplaćenih doprinosa i visine penzije dodatno narušava raznim izuzecima, garantovanim minimalcima i vanrednim socijalnim davanja, javni sistem gubi svoju osnovnu motivacionu ulogu – da nagradi dug i zakonit radni vijek.

Penzijski sistem ne smije biti talac izbornih ciklusa

Pred savremenim ekonomijama leži dvostruki izazov: s jedne strane, građane treba intenzivno podsticati na samostalnu akumulaciju kapitala kroz privatne fondove i individualne štedne račune, a s druge, javni penzijski sistem zahtijeva stabilnost i otpornost na dnevnopolitička obećanja.

Penzijski modeli moraju se projektovati na rok od najmanje 40 godina, koliko traje prosječan radni vijek jednog čovjeka. Međutim, politika funkcioniše u kratkim četvorogodišnjim ciklusima, gdje nakon svakih izbora postoji iskušenje da se iznova prekrajaju pravila. Ta kontradikcija između kratkoročnih političkih poena i dugoročne finansijske sigurnosti predstavlja jednu od najozbiljnijih prijetnji za dugoročno povjerenje građana u penzijski sistem, prenosi businessinsider.com.pl.