Živopisna nošnja, narodni sabori, gluvo kolo i starinska jela, poput janjske pite i sira u obliku pletenice, i danas su u Strojicama i susjednim selima živa tradicija utkana u savremeni način života. Ovaj kraj je dao dvojicu vladika Srpske pravoslavne crkve, a patrijarh Pavle je Janj pohodio čak četiri puta.
I danas je Janj poznat po manastiru Glogovac, ali i po prirodnim znamenitostima: Vaganskoj pećini, bajkovitim Janjskim otokama, kanjonu rijeke Janj, koje je zaštićeni prirodni rezervat, te po jedinoj prašumi u BiH, koja se nalazi na UNESCO listi svjetske prirodne baštine.
Osnovna škola
Među mnogobrojnim znamenitostima ovog kraja je i jedna od najstarijih seoskih škola u današnjoj BiH.
Pošto su Janjani od davnina pismeni ljudi, i bogata istorija osnovne škole u Strojicama uredno je, krasnopisom, zabilježena u školskom ljetopisu.
Škola u Strojicama je preživjela tri rata i nadživjela tri države. Osnovana je prije 109 godina, 1913, u doba Austrougarske. Prva školska zgrada bila je skromna jednospratnica: u prizemlju je bila jedina učionica, a na spratu dvosobni stan za učitelja.
Već 1918. škola je imala, za to doba nevjerovatnih, 70 đaka. Danas ih je manje: u svih devet razreda ukupno 60.
Mirko Piljić, direktor OŠ „Rade Marjanac“ u Strojicama, kaže da ove brojke govore više od hiljadu riječi.
– Tokom Prvog svjetskog rata škola nije prekidala rad. Ali, u Drugom svjetskom ratu je stradala ne samo škola, nego i cijeli Janj. Oko Vidovdana 1941. škola je zapaljena, a uslijedio je masovni pokolj stanovništva – kaže Piljić, koji je po struci nastavnik istorije i geografije.
Škola je ponovo otvorena u oktobru 1946. godine, kao četvororazredna, da bi 1958. dobila i peti i šest razred, a 1960. postala osmoljetka.
Vrijeme prosperiteta
Godine 1964. počinje izgradnja nove školske zgrade, a škola dobija ime Rade Marjanca, partizanskog narodnog heroja iz ovog kraja.
– Da je to bilo vrijeme optimizma i prosperiteta govori i podatak da se tri godine kasnije, kad je izgradnja završena, u novu školu uselilo 500 đaka u 16 odjeljenja – priča Piljić.
Koliko je narodu značila škola svjedoči i to što se na slavlju povodom njenog otvaranja okupilo nekoliko hiljada mještana Janja, i da su domaćini za tu priliku ispekli 10 volova!
Stariji mještani sa sjetom pamte i rane sedamdesete godine prošlog vijeka, kad su janjska sela vrvjela od dječje graje. U septembru 1972. u centralnoj školi u Strojicama i pet područnih škola u okolnim selima u klupe je sjelo 1.270 đaka.
Ali, idila nije potrajala: samo šest godina kasnije broj učenika je skoro prepolovljen, da bi 1992. godine OŠ „Rade Marjanac“ spala na 241 đaka.
– Za 20 godina „izgubili“ smo hiljadu učenika. U tom periodu nije bilo ratova; to je danak masovnom odlasku ljudi sa sela u gradove – kaže Piljić.
Ove godine upisano je samo pet prvačića.
Folklor
Ali, koliko god brojke bile tužne, škola u Strojicama i danas je puna dječjeg smijeha i optimizma. Đaka je malo, ali je petica u dnevnicima mnogo. U dramskoj, literarnoj i likovnoj sekciji uvijek je živo, kao i u školskoj biblioteci, jer đaci rado čitaju.
Većina učenika „ide na folklor“, članovi su Kulturno-umjetničkog društva „Janj“ i na probe dolaze u školsku salu. Istina, na folkloru je više djevojčica, dječacima je draža škola fudbala, koju u Strojicama vodi reprezentativac Duško Sakan.
Folklor igra i Vanja Crepulja (13) iz sela Babići, jedna od najboljih učenica u školi. Ide u osmi razred, voli matematiku, fiziku i italijanski, a najviše voli – život na selu.
– Volim prirodu i životinje. Kod kuće na imanju imamo krave, koze, kokoške, patke, ćurke, morke, pse, mace… ma, svašta imamo. I u školi mi je lijepo, čim izađemo iz školskog dvorišta, eto nas na livadi. Ne mogu zamisliti da živim u gradu u nekom stančiću, kao u kavezu. To bi za mene bilo mučenje – kaže ova simpatična djevojčica.
Namjerava da upiše medicinsku školu, ali ne da bi pobjegla u grad ili u Njemačku, nego da se, nakon studija, vrati na selo.
– I moj stariji brat Vladislav se vratio. On je veterinar, vodi našu farmu krava – kaže Vanja.
I njena drugarica Dragana Todorić igra folklor i namjerava da upiše medicinsku, ali šta će i kako dalje još nije odlučila. Ima kad. Za sada uživa u djetinjstvu i u putovanjima i druženju sa svojim folklorašima.
Nošnja
Kad obuče tradicionalnu janjsku nošnju, pa zaigra, prava je ljepotica. Na svojim krhkim plećima s lakoćom nosi šest kilograma težak sukneni zubun, dugi i bogato ukrašeni prsluk, kakav su nosile i njene bake.
– Nije to ništa. Kad se dotjeram, obučem u nošnju, pa zaigram, ništa mi nije teško – kaže Dragana.
Njen drugar Luka Miličić (13), kao i Dragana, folklor igra od osme godine. Igrali su i njegov brat i sestra, pa je i on zaigrao.
– Volim folklor, ali iskreno, najviše volim putovanja. Nastupali smo u mnogim gradovima, a ja se najljepše osjećam u Srbiji, naročito u Futogu, gdje često putujemo i gdje ima mnogo Janjana – kaže Luka.
Zahvaljujući KUD „Janj“ djeca, a bogami i oni malo stariji igrači i pjevači iz Strojica i okoline obišli su pola Evrope. Bili su u Češkoj, Italiji, Poljskoj, Bugarskoj, Sloveniji, Hrvatskoj. Prokrstarili su Republiku Srpsku i Vojvodinu.
Gdje god da se pojave, bila to „Kupusijada“ u Futogu, „Čvarak fest“ u Kaću, ili Evropska smotra folklora, oni su prava senzacija.
– Posebni smo, originalni, drugačiji od drugih KUD-ova. Imamo svoju autohtonu janjsku nošnju, kakva se ne pravi nigdje, osim u našem kraju. Imamo i svoje gluvo kolo, svoje posebne božićne, slavske i prelske običaje – kaže oduševljeno Milenko Đukić (57).
Biraće kolo
Imaju Janjani i svoje „biraće kolo“, u kojem momci biraju cure, a i cure momke, pa se tako, kroz pjesmu i igru otkrije ko se kome dopada, objašnjava Milenko.
On je u KUD „Janj“ iz Strojica sve: i menadžer, i umjetnički rukovodilac, i ekonom, i spremačica, i vozač… I sve te poslove radi bez marke naknade, iz čiste ljubavi.
– Na putovanjima ja sam vozač. Na nastupima igram, kad nema dovoljno muških igrača, javljam se na projekte da dobijemo donacije, da bismo preživjeli. Sam peglam i perem nošnje, nikom drugom ne dam da to radi, da ih ne bi oštetio – kaže Milenko.
Priznaje da jedino stare janjske nošnje ne pere i ne pegla. One su vlasništvo igrača i niko tu dragocjenost ne da iz svoje kuće.
– Kod nas skoro svaka kuća ima janjsku nošnju, naslijeđenu od baka i djedova. Bilo mi je to od velike pomoći kada sam, 2016. godine, takoreći na ledini osnivao ovaj KUD u Strojicama – priča Milenko.
Pa se prisjeća početaka. Kako je molio paroha u strojičkoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice da mu pomogne. I kako su prvi nastup imali u svom selu ispred hrama.
Janjski sabor
KUD „Janj“ je jedinstven i po tome što članovi ne plaćaju ništa, ni članarinu ni putne troškove. KUD ima svoj kombi, dobili su ga na poklon od Fonda za saradnju sa Srbima u regionu pri Vladi Vojvodine. Milenko vozi, njegov je posao da obezbijedi i novac za gorivo.
– Gdje god da idemo, vodimo sa sobom žene iz Udruženja „Janjski kajmak“, koje nam spremaju tradicionalne janjske specijalitete: kajmak, pitu i janjski sir „gužvaš“, u obliku pletenice, koji danas pravi svega pet šest domaćica iz našeg kraja – priča Milenko.
Hvali se da su pobijedili na Evropskoj smotri folklora u Kranju, ali i da su aktivni na „domaćem terenu“.
Svake godine na Badnji dan pred crkvom u Strojicama priređuju prikaz janjskih božićnih običaja. Učestvuju redovno u manifestacijama Janjski višeboj i Janjski sabor i na takmičenjima u ženskim i muškim rukotvorinama.
I za sve to je zaslužan upravo Milenko, koji od djetinjstva voli folklor, ali je tek u studentskom dobu prvi put zaigrao, i to u Banjaluci.
– Kad sam bio mali, moj stric, koji je bio vrstan folkloraš, zabranio mi je da igram, da ne sramotim porodicu. Tvrdio je da sam antitalenat. Kad sam upisao pravo u Banjaluci jedva sam se usudio da se pridružim studentskom KUD. Tek tada sam zaigrao i od tada sam posvećen folkloru – kaže Milenko.
Po principu „najteže je biti prorok u svom selu“, tek u zrelom dobu se usudio da u Strojicama osnuje KUD. Ispostavilo se da je uradio pravu stvar. Živopisne nošnje su izvučene iz ormara, a janjsko gluvo kolo, janjska pita, sir i kajmak pročuli su se nadaleko.
Djed gazda, sin partizan, unuk donator
Narodni heroj Rade Marjanac, po kojem ime nosi škola u Strojicama, bio je gazdinski sin iz janjskog sela Todorići, koji je u ranoj mladost završio Podoficirsku školu. U partizane je stupio od prvih dana ustanka i pročuo se kao vješt komandant. Poginuo u julu 1943. u istočnoj Bosni.
Marjanci su ugledna porodica. Potomak Rade Marjanca, Milan Marjanac, bio je jedan od najvećih dobrotvora u svom zavičaju.
Osnivač je manifestacije Janjski višeboj, koja se već 14 godina održava u Strojicama.
– Imao je u Novom Sadu fabriku nameštaja „Vitorog“. Mnogo je pomagao našoj školi, našoj djeci, cijelom ovom kraju. Bio je naš najizdašniji donator. Preminuo je prije dvije godine, ali njegova porodica nam i danas pomaže – kaže direktor škole u Strojicama Mirko Piljić.
