Kultura

Unačko GLUVO KOLO se pročulo do Rusije i Amerike: Drvar, zapadna tačka srpskog folklora (FOTO, VIDEO)

Moravac, Užičko, Žikino kolo… igra se to u stotinama KUD-ova!  Ali, zapadno od Banjaluke, duboko u Krajini, samo se u jednom mjestu tradicionalno srpsko kolo vije već skoro 100 godina. Amatersko kulturno-umjetničko društvo “Mira Lukač” preživjelo je i ratove i progone i do danas sačuvalo biser svog kraja - unačko gluvo kolo.

Unačko GLUVO KOLO se pročulo do Rusije i Amerike: Drvar, zapadna tačka srpskog folklora (FOTO, VIDEO)
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER

Lijepo je u oronulom povratničkom gradiću od jedva 4.000 stanovnika na jednom mjestu vidjeti stotinu razigranih dječaka, djevojčica, mladića i cura, a bogami i stasite veterane, koji pamte dobra stara vremena, kad su drvarski folkloraši donosi nagrade iz dalekih zemalja.

A stara garda, uprkos svemu, vjeruje u bolju budućnost. Dok ima naroda, biće, kažu i pjesme i igre.

Igrali na svim meridijanima

Jest da ih satra besparica, da čuvaju i krpe nošnje iz prošlog vijeka, da je umjetnički rukovodilac već decenijama nezaposlen čovek, a predsjednik društva radnik na pilani… Ali, nema te nevolje sa kojom se kršni Krajišnici nisu izborili. Pa neće ni ova muka trajati dovijeka!

– Ne damo se mi! Imamo 20 koreografija igara iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Nema dešavanja u Glamoču, Grahovu, Kninu, Udbini, cijeloj Krajini i Dalmaciji, na kojoj nismo zaigrali i zapjevali – kaže Ljubiša – Ljubo Mijadžević.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER

Dobro, nekad su igrali na svim meridijanima, od Rusije i Ukrajine do SAD, ali biće toga opet, vjeruje Ljubo.

Ljubo je, zvanično, umjetnički rukovodilac, a nezvanično legenda i duša AKUD “Mira Lukač”.

Studirao je, nekad davno, na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, bio je odličan student, dogurao takoreći do kraja, dva mu ispita ostala i – nikad nije diplomirao. Reklo bi se, sticaj životnih okolnosti. Prvo je rano počeo raditi, putovati i zarađivati novac, pa rat, izbjeglištvo…

– Otišao sam prije par godina na Akademiju da vidim mogu li to riješiti, kad ono – izbrisali me iz arhive. Kažu, Ljubo, čovječe, nije te bilo 30 godina, mi mislili da nećeš ni doći – priča Ljubiša.

Ali, bez obzira na to što nema “papir”, Ljubo je vrhunski muzički znalac. Jedan je od najboljih harmonikaša stare garde u BiH. I svira još 12 instrumenata. I koreograf je. I učitelj pjevanja.

I zna tačno kad je u Drvar stigao prvi instrument, lička tamburica sa tri žice, i kad je u gradu osnovan tamburaški, a kad duvački orkestar, i kad je u Drvaru pjevao Zdravko Čolić, a kad “Indeksi” i VIS “Jutro”, koji će kasnije postati megapopularni bend “Bijelo dugme”…

“Ajmo zaigrat’, ajmo de!”

Zna Ljubiša i kako je nastalo čuveno unačko gluvo kolo, što se igra bez muzike, a ritam mu daju stasiti momci i djevojke, udarajući nogama o tlo i zveckajući đerdanima.

– Bilo je to još u tursko doba. Turci nikad u Drvaru nisu imali džamiju, ali su činili mnoge zulume, sve su prilike da su koristili i pravo prve bračne noći. Pjesmu i svirku su zabranili, a ni narod nije htio da privlači pažnju zulumćara, pa su smislili gluvo kolo – priča Ljubo.

Ko još u Drvaru ne zna ono čuveno: “Ajmo zaigrat’, ajmo de!”

Drvarsko kulturno-umjetničko društvo osnovano je 1924. i decenijama ga je vodio Italijan Boris Grejpi, koji je u Drvar došao iz Tisna u Dalmaciji i ovdje dočekao penziju.

Ponosni na svoju tradiciju, a imaju se čime i ponositi, Drvarčani se već spremaju za obilježavanje jubileja: 100. godišnjice društva. Istina, ima do tada još godinu i po, ali oni su dobri domaćini; ne goji se prase uoči Božića!

Sprema se za veliki događaj i Nada Čeko (74), voditeljica ženske pjevačke grupe i švalja – majstorica za izradu narodnih nošnji.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER

Sašila je ona, u svom vijeku, na stotine nošnji, za “svoju djecu” u Drvaru, ali i za KUD-ove u Srbiji i Federaciji BiH, čak i za jednu pjevačku grupu iz Klivlenda u SAD.

– Sašila sam nošnju i za predsjednika Aleksandra Vučića i za Milorada Dodika. Dodik je dobio kompletnu nošnju, sve sa kapom i tradicionalnom unačkom torbom, a u torbu smo mu stavili litru drvarske rakije drenje – priča Nada.

Nagrade

Sjeća se, kao da je juče bilo, šta se dešavalo prije 50 ili 60 godina. Ni to što je nedavno preživjela moždani udar nije joj pomrsilo konce pamćenja.

Pa priča kako je, nema tome četiri godine, u Beogradu osvojila plaketu za najbolji vokal u izvornom pjevanju, pa godinu ranije “Zlatni opanak” u Valjevu, pa prvo mesto na takmičenju u Parizu 2009.

– Osvojili smo u Parizu sve tri prve nagrade: u folkloru, tradicionalnom pjevanju i pripremanju starih narodnih jela. Nosili smo sa sobom iz Drvara kiseli kupus, brašno za puru, pršut i slaninu. Ali, isplatilo se – pripovijeda Nada.

Ona nije zaslužna samo za nagrade, nego i za opstanak drvarskog kulturno-umjetničkog društva. Jer, da nije nje i njene drugarice Ljubice Bosnić, koje čuvaju, krpe, prekrajaju nošnje iz fundusa, ne bi djeca imala u čemu igrati.

– Ne znam šta će biti kad nas dvije onemoćamo. Imamo pet mašina, ali nema ko na njima raditi. Mladi hoće da igraju, da se druže i putuju, ali niko neće da šije – priča Nada.

Nošnje

A da Nada i Ljubica moraju krpiti ono što imaju, bogami, moraju. Narodne nošnje su skupe. Samo za jednu koreografiju, za 12 parova, nošnje koštaju od 20.000 do čak 70.000 KM. A Drvarčani imaju 20 koreografija, pa računajte! Samo par opanaka danas košta oko 40 evra!

– Novac nam je najveći problem, sve drugo izguramo entuzijazmom. Opština nas podržava, daju nam koliko mogu, ali ne mogu mnogo. Pomognu nam i Ministarstvo kulture i Ministarstvo inostranih poslova Srbije, naravno, preko projekata: nema para onako – kaže predsjednik društva Radoslav – Rašo Bosnić.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER

I posebno ističe prijateljsku pomoć vojvođanskog Fonda za izbjegle i raseljene i za saradnju sa Srbima u regionu.

Ovaj vrsni koreograf i rukovodilac, koji je, kao i mnogi drugi, stasao i odrastao u AKUD “Mira Lukač”, cijeni svaku marku pomoći. Jer zna kako je teško zaraditi novac.

Rašo je u stvarnom životu radnik na pilani. Na poslu je ostao bez prsta, otfikarila ga mašina.

Poslije teškog rada, svakog dana, Rašo hita u Radnički dom, da vježba s mladim folklorašima, sređuje papire, traga za javnim pozivima za donacije. A opet, ne žali se. Žilava su sorta ti Krajišnici!

– Što bih se žalio, zdrav sam i u dobrom društvu, okružuje me raspjevana i razigrana mladost – veli skromni Rašo.

Humanitarni koncerti

I on, kao i svi njegovi drugari, u KUD-u radi volonterski. A opet, valjda zato što znaju šta znači nemati, folkloraši iz Drvara su se odazvali na svaki, ali baš svaki, poziv da održe humanitarni koncert za liječenje ili za pomoć najsiromašnijima.

– Nekad skupimo 500 KM, nekad 1.000 KM, uradimo koliko možemo, ljudski je to – veli Rašo.

Razumije tu logiku, i te kako, i Anđela Radujko (18), najmlađa koreografkinja u AKUD “Mira Lukač”.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER

Folklor igra od 6. godine, a od 2019. i pjeva, zajedno s drugaricama Anđelom Bajić, Irmom Letić i Milicom Barjaktarević. Ove tri djevojke čine Etno ansambl “Uspomene”, koji djeluje u sklopu AKUD-a.

Anđela vodi grupu od 50 malih folkloraša, uzrasta od 10 do 14 godina. I dobro joj ide.

– Djeca su danas izložena tehnologiji, izolovana, usamljena, sve se manje igraju i druže. Ovdje se oslobode, razigraju, stiču prijatelje. A kad odrastu i oni će svojoj djeci prepričavali kako su igrali i putovali na turneje – priča Anđela.

U “malim” grupama folkloraša vlada hronični manjak dječaka. Neće momčići na folklor! Pa tako Anđela mora, za nastupe, zvati upomoć veterane, da igraju sa curicama, koje bi im mogle biti unuke.

Veterani

A veterani, bogami, znaju posao. Koliko su oni nagrada pokupili, čudo jedno!

Bili su pobjednici na međunarodnoj smotri folklora u Portugalu 1986. Na internacionalnom festivalu “Dukat” u Banjaluci 2008. osvojili su prvu nagradu za autentičnost igre i nošnje.

Pa onda, iste godine, Gran pri Folk fud festivala u Sremskim Karlovcima.

A u Engleskoj, na svjetskoj smotri folklora, 2002. su, u konkurenciji ansambala iz 80 zemalja, uzeli deveto mjesto.

Ima toga još, daleko bi nas odvelo nabrajanje svih njihovih nagrada, priznanja, koncerata i putovanja. Eto, samo tokom 1986. godine održali su 136 koncerata, a berićetno je bilo i 2013, kad su, nakon svih  nevolja, nastupili na 44 koncerta.

– Biće toga još. Dok je mladosti, biće i pjesme i igre – kaže Rašo Bosnić.

Biće, biće, i mladosti i pjesme, ako bude para. Dobro, nije to Rašo rekao, ali ne mora se svaka (iz)reći…

Carice iz “Carze”

Etno grupa “Carza” je još jedan biser Drvara. Isitna, oni nemaju stogodišnju tradiciju kao AKUD “Mira Lukač”, osnovani su 2016, ali su potekli iz ovog kulturno-umjetničkog društva i na istom su zadatku.

Mnoge djevojke i djevojčice igraju folklor u AKUD-u, a pjevaju u “Carzi”.

– Mada na repertoaru imamo i neke drugačije, savremenije pjesme, u osnovi našeg rada je očuvanje izvornog srpskog narodnog pjevanja – kaže predsjednica “Carze” Neda Todorović.

Etno grupa okuplja 40 žena, djevojaka i djevojčica, u dobi od sedam do 52 godine. Imaju pet pjevačkih i jednu muzičku sekciju, te etno radionicu za vezilje.

– Mada smo prepoznatljivi po ženskim glasovima, mi nismo isključivo ženska ekipa; s nama su i momci koji sviraju, te tonac, fotograf i snimatelj – kaže Neda.

Ova etno grupa održava tradicionalne koncerte dva puta godišnje i sarađuje s prijateljima iz Srbije, a pogotovo sa sestrinskim KUD-om “Izvor” iz Nakova kod Kikinde.

– Posebnu zahvalnost dugujemo čudesnoj vezilji Borki Karanović. Ona nam je poklonila crvene jeleke, po kojima smo prepoznatljivi u cijelom regionu – kaže Neda Todorović.

Inače, grupa je nazvana po carzi, širokoj vunenoj suknji, koja je dio tradicionalne ženske unačke nošnje. A oni koji su čuli kako “Carze” pjevaju već su ih prozvali – caricama.

Legendarna Mira Lukač

Za svojih skoro 100 godina postojanja kulturno-umjetničko društvo u Drvaru nikad nije prekidalo rad – ni u ratu, ni u izbjeglištvu, nakon što su Drvarčani 1995. protjerani iz svog grada i iz Krajine.

– Sjećam se kako nas je, kad smo izbjegli, Mira Lukač skupljala po semberskim njivama i livadama i zvala nas na probe. Vratili smo se 2000. u Drvar, a već 2001. nastupili na povratničkoj smotri folklora “Amateri svom gradu” – priča Rašo Bosnić.

Mira Lukač je bila legendarna koreografkinja, koja je društvo provela kroz najuspješnije, ali i najteže godine. Rukovodila je društvom od 1982. do 2014. godine, kad je preminula. Od tada AKUD u Drvaru nosi njeno ime.

FOTO: MINISTARSTVO KULTURE I INFORMISANJA REPUBLIKE SRBIJE
FOTO: MINISTARSTVO KULTURE I INFORMISANJA REPUBLIKE SRBIJE
Prihvati notifikacije