Tako za Blic priča Valjevka Gorica Manojlović (32), anestetičar, jedan od devet zdravstvenih radnika iz grada na Kolubari koji su u piku epidemije korone bili prebačeni u klinike u Beogradu kao pomoć prestoničkim kolegama na prvoj liniji fronta.
Pored kolege anestetičara Stefana Stefanovića (26), Gorica je bila jedna od najmlađih kadrova valjevske bolnice koji su se odazvali pozivu Ministarstva zdravlja. Na taj način 14 radnih dana provela je u respiratornom centru Intenzivne njege KBC “Zvezdara”.
Kao na frontu
U trenutku kada sam došla na odjeljenje, od 20 pacijenata, njih 15 je bilo na respiratorima sa teškom kliničkom slikom, u krajnje ozbiljnom stanju. I zaista je bilo kao na frontu. Vremena za preispitivanje ili strah nema, postoji samo maksimalni fokus na sve naučeno tokom školovanja i tokom prakse, da se u svakoj sekundi rada uradi sve šta je potrebno da ljudi nastave da dišu – priča Gorica.
Radni dan joj je trajao četiri sata, nakon čega bi usljedila pauza od 24 sata jer, kako objašnjava, pod opremom u kojoj se radilo fizički više nije moguće.
Poslije 15 minuta u skafanderu već kreće da vam ne bude dobro
– Već poslije 15 minuta zbog skafandera, dvije maske, naočara, vizira, kaljača i tri para rukavica počinjete da osjećate kako vas sve steže, kreće vrućina, mučnina, glavobolja i otežano kretanje i disanje. Tako je prvog dana, nešto je lakše drugog, a već trećeg ili četvrtog se naviknete na opremu. Sve vrijeme neophodna je maksimalna koncentracija na pacijente i instrumente. Nekada se, kada naočare zamagle i kada zbog tri para rukavica nemate potpuni osjećaj u rukama, dešavalo da nisam sigurna da li ću iz prve ubosti pacijenta ili sebe prilikom vađenja krvi – otkriva anestetičarka.
Ona ističe maksimalnu podršku i saradnju domaćina iz tog dijela KBC “Zvezdara”: anestetičara Marije Vidaković i Srđana Ćirića, glavnog tehničara Dušana Jovičića i doktorki Marije Šulev i Dobrile Pejčić. Svi oni pak hvale rad i pomoć kolega iz Valjeva.
– Zaista je odvojenost od porodice bila teška. Ali to je naš posao, za to smo se obučavali. Toliko mnogo puta sam prije operacije razgovarala sa pacijentima, kada su uplašeni vidim da im znači riječ ohrabrenja, kada pokušam da ih nasmijem ili samo držim za ruku. Satisfakcija je uvijek onaj trenutak kada je čovjek skinut sa respiratora i počinje da govori i da se osmjehuje – zaključuje sagovornica.
Gorica je, inače, po ugovorima na određeno vrijeme u bolnici u Valjevu angažovana od 2009, a par dana prije odlaska za Beograd je dobila posao za stalno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu