To u intervjuu za Srpskainfo kaže Branko Dokić, profesor emeritus, član PDP, jedan od osnivača SNSD i bivši ambasador BiH u Grčkoj.
Kako kaže, degradaciji pozicije Srpske najviše doprinosi neprimjerena i neodmjerena (provokativna) retorika predsjednika Republike Srpke, Milorada Dodika.
– To je dovelo do velike finansijske nestabilnosti Srpske i političke nesigurnosti BiH. Na političku nesigurnost jednako utiču i hladni vjetrovi iz političkog Sarajeva, koji sa ovim iz Banjaluke djeluju po principu spojenih sudova – kaže Dokić.
Vlast u Republici Srpskoj tvrdi da je ovo kritičan period za Republiku, koja je pod pritiscima SAD i dijela Zapada, da se sprema otimanje njene imovine i da je sudski proces protiv predsjednika dio tih nasrtaja. Da li je u toku bitka „biti ili ne biti“ za RS?
Ne bih rekao da je u toku bitka „biti ili ne biti“ za Srpsku, prije da je u pitanju bitka za njenog predsjednika. Nažalost, ta bitka se pokušava prenijeti na adresu Republike Srpske, a oni na koje se odnosi predstavljaju se kao branioci Srpske. To može da bude veoma opasno. Zato bi morali da prestanu s takvom odbranom.
Danas, u miru, Srpska se brani novim fabrikama, novim radnim mjestima, ekonomijom, borbom protiv kriminala i korupcije, kvalitetnim obrazovanjem, ne prodajom diploma, čvrstim ekonomskim, političkim i diplomatskim odnosima sa onima na Istoku, kao i sa onima na Zapadu. Umjesto retorike koja prouzrokuje nepotrebne tenzije u odnosima sa komšijama, krajnje je vrijeme da branioci Srpske svoj posao rade u institucijama. Provokacije i prazna retorika loša su odbrana Republike Srpske.
Kada vas je Predsjedništvo BiH opozvalo sa mjesta ambasadora BiH u Grčkoj, u pismu Miloradu Dodiku naveli ste: „Dovođenje u pitanje mog patriotizma, profesionalne kompetentnosti ili opredijeljenosti Republici Srpskoj shvatiću kao ličnu uvredu i javni atak na mene i moju porodicu“. Kakav je danas status patriotizma i kompetentnosti među ambasadorima BiH koji dolaze iz Srpske?
Pitanje patriotizma, profesionalne kompetentnosti i opredijeljenosti Republici Srpskoj pokrenuli su tadašnji srpski član Predsjedništva BiH i predsjednik Srpske. Mene lično je to duboko povrijedilo. O patriotizmu sadašnjih ambasadora ne želim da govorim. Lijepiti etiketu nepatriotizma je krajnje neodgovorno. Po Dušku Radoviću, to znači pljunuti čovjeka u čelo i zalijepiti mu etiketu. Dakle, tvrdnjom da nismo patriote, Željka Cvijanović i Milorad Dodik su pljunuli svakog tadašnjeg ambasadora BiH – Srbina. Vlast Srpske posljednjih desetak godina nanijela je nemjerljivu štetu upravo dijeleći Srbe na patriote i izdajnike (nepatriote).
I među bivšim i među sadašnjim ambasadorima ima nekompetentnih, nekad manje, nekad više. Biće ih sve dotle dok je na snazi nepisano pravilo među članovima Predsjedništva BiH da se ne miješaju u prijedloge druga dva člana. U takvim odnosima prioritetna je partijska kompetentnost. O profesionalnoj, niko ne vodi računa. Korektno je, međutim, istaći da ambasadorima BiH malo pomaže profesionalna kompetentnost, izuzev ličnog imidža u diplomatskom koru. Profesionalno, oni treba da provode spoljnu politiku koju definiše Predsjedništvo BiH. Predsjedništvo, kako stvari stoje, ima konsenzus samo po pitanju imenovanja ambasadora.
Ima li Bosna i Hercegovina, kao država, budućnost ili ide ka tački pucanja? Koji su uslovi za njen opstanak, a koji su ključni razlozi za krize koje postaju sve dublje?
Aktuelna retorika političkih zvaničnika može da dovede do tačke pucanja, što bi moglo da bude katastrofalno. Bojim se da bi to bilo nemoguće bez novog rata. I početkom ’90. smo se naslušali tvrdnji da niko ne želi rat. Slušamo to i danas. Nije dovoljno da ja neću rat, već da vodim računa da ne izazovem drugog na to. Iskustvo nas upućuje na opreznost. Naravno, niko normalan ne želi rat. Ovu mogućnost pominjem kako bih upozorio da na vrijeme učinimo sve da do toga ne dođe. Zlo se lako zakotrlja, a teško zaustavlja.
Jedan od razloga duboke krize jeste i dovođenje u pitanje budućnosti BiH. Stoga treba prekinuti s takvom retorikom i sa svim onim što tu retoriku izaziva. Jednostavno, u svim entitetskim i institucijama BiH treba se okrenuti životnim pitanjima koja znače bolji standard, stvaranje pogodnijih uslova za nove investicije, povratak dijaspore i njihovo zapošljavanje u BiH, otvaranje prema svijetu, stvaranje uslova da mladi ugledaju svoju perspektivu u BiH i slično.
Narodna skupština RS je kriminalizovala klevetu, sprema se da donese represivan zakon prema nevladinim organizacijama. Da li kao društvo tonemo u totalitarizam, u zabranu slobode govora i udruživanja, ili je bilo nužno drugačije regulisanje navedenih oblasti?
O nacrtu Krivičnog zakonika sam već pisao za medije, dok Nacrt zakona o nevladinim organizacijama nisam imao na uvidu. Mi smo već zakoračili u totalitarizam. Moćnici Srpske Krivičnim zakonikom štite sebe i svoje porodice. Dobili su pravo na svoju istinu i mogućnost da ućutkaju ili drastično kazne svakog ko drugačije misli. Zakonik niti je u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, na koju smo se obavezali Ustavom BiH, niti je u skladu sa Ustavom Republike Srpske. I to govori o moći pojedinaca Srpske, svojstvenoj totalitarnim društvima.
Bili ste jedan od osnivača SNSD. Koliko se ta stranka danas odmakla od svojih principa i kada se desio prelomni trenutak u kome su SNSD i Dodik postali najjači u Srpskoj?
Ono što sada radi SNSD (čitaj Dodik) nema nikakve veze sa izvornim principima te stranke, niti sa socijaldemokratijom. Ja sam se u toj stranci zadržao manje od tri godine. Napustio sam je 1999. sa pozicije potpredsjednika, kada je Dodik bio predsjednik Vlade Republike Srpske, u tehničkom mandatu. Uradio sam to ne zbog moje loše pozicije u stranci, naprotiv, već zbog procjene da je Dodik za vlast spreman na sve.
Prelomni trenutak za Dodika i stranku bili su izbori 2006. godine. On je tada bio miljenik Zapada i ništa nije radio bez dogovora sa onima koji mu danas uvode sankcije. Pred te izbore, Parlamentarna skupština BiH je odbila tzv. aprilski paket ustavnih promjena. Stranci su smatrali da je za taj neuspjeh odgovorna Stranka za BiH. Da bi se „osvetili“ njenom šefu, Harisu Silajdžiću, i da bi ojačali poziciju svog favorita u Republici Srpskoj, Dodiku su dali zeleno svjetlo da otvori priču (ali samo priču) o referendumu za samostalnu (nezavisnu) Srpsku. Najviše zahvaljujući tome SNSD ostvaruje najbolji rezultat ikada na opštim izborima u BiH. U Narodnoj skupštini Republike Srpske osvojili su 41 od ukupno 83 mandata. Njihov kandidat je pobijedio na izborima za predsjednika Republike Srpske i za člana Predsjedništva BiH. Predsjednik Vlade Republike Srpske i predsjedavajući Savjeta ministara BiH bili su iz SNSD. Tada se još moglo govoriti o partijskoj moći. Ubrzo se ta moć prenosi na njenog lidera, Milorada Dodika, miljenika Zapada.
Putin je tada za njega bio nepoželjan. Na demonstracijama u Banjaluci, poslije proglašenja nezavisnosti Kosova 2008. godine, Dodikova policija je hapsila ljude koji su nosili Putinove slike, a te slike cijepali su i gazili. Iz političke proizišla je i materijalna moć, koja je iz godine u godinu rasla.
Danas su njegova politička i materijalna moć apsolutni. Suštinski, on je i predsjednik Republike Srpske i član Predsjedništva BiH, predsjednik Vlade i Skupštine Republike Srpske. Mediji govore o milijardama evra vrijednosti njegove imovine. Da bi sačuvao ili umnožio imetak mora po svaku cijenu sačuvati političku moć, između ostalog, obmanjujući i sopstveni narod. Moć ima opojno dejstvo i dovodi ga do iracionalnog ponašanja, štetnog kako po njega, tako i po Srpsku, a da toga vjerovatno nije ni svjestan. Zato je on sada najveća opasnost po Republiku Srpsku. Toga su svjesni i neki njegovi koalicioni partneri, ali tvrde da su nemoćni. Jedan dio članova SNSD je, takođe, svjestan toga.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu