Ispatiti muža ili sina u rat, pa se uhvatiti u pretešku borbu za preživljavanjem, da djeca imaju svaki dan šta da pojedu, pobrinuti da se imaju cipele koje neće baš odmah pustiti kišu ili snijeg. Leći noću u krevet brinući se za one na frontu, a istovremeno voditi borbu za one male koji trebaju i voćku i toplu jaknu, a bome i neku čokoladicu.
Okončan je rat, ali bitka nije prestala. Treba naći posao, hranu, novac za režije. Godinama nakon rata ko je mislio da ide ljekaru ako ga probode „pod rebrima“, ako utrne ruka ili bol u glavi danima ne popušta. Niti se imalo kada, niti od čega. Posljedice devedesetih ožiljak su trajni.
Devedesete su godinama kasnije odnijele i zdravlje i živote. Nemaština, ono doživljeno i preživljeno, nebriga za sebe, loša njega i stil života skratili su nam godine. I skraćuju ih.
Začuđuje li ikoga što je životni vijek kod nas smanjen za 1,19 godina za muškarce i 0,17 godina za žene? Što je očekivano trajanje života za žene u prošloj godini iznosilo 79,69, a za muškarce 73,4 godina.
Što je prosječna starost preminule osobe u Srpskoj u prošloj godini bila 74,8 godina. Što je oko polovine osoba lani umrlo od bolesti sistema krvotoka, a oko jedne petine od malignih tumora.
Začuđuje li ikoga što u Njemačkoj žene u prosjeku žive 81, a muškarci 76 godina? Znate li da Švajcarska ima najveći procenat ljudi starijih od 100 godina u Evropi i drugi najviši životni vijek poslije Japanaca?
Mene ne. Imaju dovoljno za dobru hranu, normalnu zdravstvenu njegu, ne brinu kako platiti račune, opremiti dijete u školu i hoće li ostati za ratu kredita.
Pred kraj 2023. mi o tome i dalje brinemo. A od rata je prošlo 28 godina, dvadesetosam. Trebalo je sve te godine pregurati. I guramo i dalje. Jer, za normalan život ne znamo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu