Sa radnog mjesta lovočuvar početkom decembra je unapređena u referenta, ali i dalje sa kolegama radi kao prva među jednakima, a ono što je čini posebno srećnom jeste to što je uspjela da hobi pretvori u profesiju zbog čega uvijek s puno entuzijazma i pozitivne energije odlazi na posao.
Vrijedna Subotičanka je master ekonomije, upisala je i master studije lovnog turizma na PMF, još ranije je završila i kurs za komunalnog policajca, piše Blic.
– Lov mi je u genima, djeda, otac i moje dvije rođene sestre zaljubljeni su u lov, ali njima je to samo hobi, a ja sam uspjela hobi da pretvorim u poziv. Bitno je da volimo to što radimo. Ništa mi ovdje nije teško, naprotiv, uživam u obavezama – kaže Sanja.
Lovište nad kojim bdi obuhvata prostor od oko 6.000 hektara, u blizini je granice sa Mađarskom. Ima otvoreni i zatvoreni dio i gazduje nad muflonom, srnećom divljači, divljom svinjom, jelenom lopatarom, fazanom i drugom divljači.
– Svima koji radimo u lovstvu na prvom mjestu je zaštita i unapređenje divljači i staništa. Kao lovočuvar staram se o divljači, posmatram je, pratim, vodim lovce u lov, vršim sanitarni odstrijel, moram biti vješta da se prikradem dovoljno blizu, a da me divljač ne primjeti, mada to nije uvijek moguće, čuvam lovište od krivolovaca – priča o poslu s puno ljubavi.
Kada je tek počela da radi, uvidjela je da bi joj i 46 sati dnevno bilo malo na poslu jer joj uvijek manjka vremena. Koliko god da posla ima, obaveze su za nju uživanje zbog čega vrijeme leti, pogotovo kada je riječ o boravku u prirodi. Lovište je odavno njena neistražena želja te je sa zaposlenjem dobila i čitav svijet na dlanu.
– Školovanje je jako bitno, ali ono što se ovdje dobije putem prakse je dragocjenije. Kolege su jako dobre i pomogli su mi da se brzo uklopim. Mislim da u lovstvu ima dosta mjesta za žene. Smatram da smo bolji organizatori – kaže Sanja Milošev.
Zakonom je predviđeno da lovočuvari nose i oružje.
– Velika je razlika između lovaca koji vole lov i love po zakonu i onih koji se iživljavaju radi koristi kao što su trofejna vrijednost ili meso. Ako se ne gazduje sa divljači kako treba onda strada fond. Držimo sve u ravnoteži, onako kako treba da bude. U lovstvo se mora ulagati, a turistički lov je veoma bitan. Kod nas je najintenzivnije od oktobra do februara – poručuje Sanja.
I ranije se divila divljači, ali od kada je lovočuvar gleda ih sa još većom dozom poštovanja. Doživljava ih kao svoje i svaku pojedinačno želi da zaštiti.
– Divljač smatram “svojom”, osim šakala, oni su predatori, ima ih mnogo i poput neprijatelja su. Kada moram da odstrijelim šakala, znam da činim dobro svim ostalim životinjama koje ne mogu da se brane.
Uvijek je voljna da ljudima objasni pozitivne strane svog hobija i posla i da im prenese ljubav prema prirodi, dok sa sestričinom Aleksejom, koja ima 3,5 godine, vikendom često boravi u šumi i djevojčica zna gotovo sve tajne prirode i već uživa u osmatranju životinja.
– Boravak u prirodi, bez obzira na to da li je neko lovac ili ne, uvijek je dobrodošao. Ima dana kada u prosjeku dnevno pređem i do 20.000 koraka, nekada manje ili više, a za mene je najlepši dio posla je sinteza sa prirodom i divljači. Kada njih osmatram osjećam se potpuno rasterećeno, to je neviđen osjećaj. Kada mi majka kaže: “Opet ideš na posao”, odgovorim joj: “Ne, idem da odmorim”. Ovim poslom ostvaren je jedan od mojih većih snova, a za dalje mogu samo da poželim da odavde odem u penziju. Ovaj posao ne bih mijenjala ni za šta na svijetu.
Sa ocem i sestrama ide u lov
Na činjenicu da je lovočuvar i dobar lovac, osobe koje upozna reaguju pozitivno.
– Jako se iznenade, ali uglavnom pozitivno. Nisam se još susrela sa situacijom da je to neko osudio, ali svi vole da me ispituju. Najveće iznenađenje je kada kažem da sa još dvije sestre, Marinom i Slobodankom, i ocem Slobodanom idem u lov. Po tome smo zaista jedinstvena porodica – kaže Sanja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu