Društvene mreže nam nude filtriran prikaz samo najboljeg iz naših života. Posljedice po mentalno zdravlje i po ljudske odnose (od kojih svaki odnos uključuje neka očekivanja), moglo bi ostaviti to što smo nerijetko u digitalnom svijetu mnogo naprednija verzija sebe, nego u stvarnom životu. Za fotografiju, kao univerzalno sredstvo komuniciranja, uvijek imamo priliku da se “namjestimo’’, a misli smo odavno počeli oblikovati u formi statusa i objave na mrežama. Instant sertifikovanim guruima, vjerujemo više nego stručnjacima. Od njih na mrežama tražimo raznolike savjete, pa čak i one kako da se izliječimo.
Doduše, bitno je da lijepo izgledamo, a manje je bitno kako se osjećamo.
Život se sveo na fotografisanje trenutaka i na razmišljanje kako ćemo ih podijeliti na društvenim mrežama, a manje na istinsko uživanje u njima. Predstavljanje sebe u lažnom svjetlu ne podrazumijeva nikakvu odgovornost, baš kao ni dijeljenje dezinformacija i lažnih vijesti na mrežama, pod velom anonimnosti. Možete se predstaviti kao bilo ko, reći bilo šta i mala je šansa da ćete za to biti kažnjeni.
Digitalno “ja”, koje je često planski konstruisano i lažno, dolazi u sukob sa stvarnim “ja”, koje uključuje određene mane i ne tako lijepe osobine. Društvene mreže nam ostavljaju sijaset mogućnosti za ostavljanje poželjnog utiska na druge korisnike društvenih mreža, dok u živoj komunikaciji nemamo toliko prostora da iskontrolišemo sve rečeno, jer se ona odvija suviše brzo, uključuje emocije i nepredvidljiva je, nemamo beskrajno mnogo vremena da pokažemo samo najbolje od sebe, a i odaju nas brojni neverbalni signali.
Jednodimenzionalni pogled kroz ružičaste naočare otuđuje nas od svakodnevice ispunjene patnjom, besparicom, sukobima, bolestima i svim ostalim problemima čovjeka. Sadržaji koji su “klikabilni” i “lajkabilni” su ili izuzetno pozitivni ili izuzetno negativni. Problem sa negativnim sadržajima je taj da kad-tad dosade, a digitalni korisnici brzo posežu za pozitivnijim sadržajem koji je moćno sredstvo eskapizma od realnosti.
“Skrolovanje’’ i stalna povratna reakcija u vidu notifikacija održava naše razine dopamine, a zbog čega nije uvijek lako ograničiti provedeno vrijeme na društvenim mrežama. Tokom njihovog korišćenja, postoji ono nešto što nas “opušta’’, ali na duge staze čini nas napetima i nezadovoljnima, jer rijetko ko vodi život koji prikazuje na mrežama.
Društvene mreže, pored toga što nude lažne utiske o savršenom životu drugih, pogodne su i za širenje lažnih informacija koje mogu ugroziti živote, što od stvarnog “ja” zahtijeva da zastane, kritički analizira, uporedi i ocjeni sadržaj, a tek potom donese odluku. Ali pretjerana “prisutnost’’ na društvenim mrežama oduzima nam vrijeme za kritičko sagledavanje, potom, pretjerana “uključenost’’, nažalost, nerijetko donosi “isključenost’’ iz stvarnog života, ometa nas u obavljanju svakodnevnih poslova i uspostavljanju iskrene veze, prije svega, sa samim sobom, a potom i sa drugima.
Zbog pretjerane želje da sebe prikažemo što savršenijima, jer ne znamo u kojem trenutku nas ko sve može gledati, često bježimo od prikazivanja svog života onakvim kakav jeste, jer to nije “lajkabilno”. To ostavlja problem i u stvarnom životu, pa nam postane teško da pokazujemo svoje pravo lice bez potrebe da uljepšamo sebe na bilo koji način kako bismo se svidjeli drugima i bili prihvaćeni. Tako sve manje i sa prijateljima na kafi dijelimo iskreno stvari koje nas tište, jer negdje u sebi nam ostaje misao o mogućim reakcijama, pa se, prije svakog susreta, sami sa sobom često preslišavamo o čemu je dozvoljeno, a o čemu nije dozvoljeno da se priča.
Potpuno je jasno zašto želimo ostaviti najbolji mogući digitalni utisak o sebi, jer kako mi provjeravamo i pratimo šta drugi rade, tako i drugi provjeravaju, prate nas i upoređuju se sa nama. Svakodnevno upoređivanje, nužno bar u nekom trenutku, izrodiće neku vrstu nezadovoljstva prema sebi ili prema svome životu. Od nas se očekuje da uvijek budemo dostupni drugima. Drugi nerijetko dožive kao uvredu to što nismo onlajn sveprisutni i vodimo stvarni život i stvarne životne bitke, pa im ne odgovorimo momentalno na poruku.
Nerijetko doživljavamo nečije momentalno neodgovaranje kao veliko nepoštovanje naše ličnosti.
Iz tih i drugih razloga, jasno je da je u onlajn odnose potrebno uložiti vrijeme i trud, kao i u stvarne odnose. Doduše, ruku na srce, nekad onlajn komunikacija može biti povod za stvarni susret i ostvarivanje kontakta uživo. Tako započinju brojne emotivne veze među mladima, ali se učvršćuju i već postojeća prijateljstva. Onlajn susreti naročito su povoljni kada nismo u prilici da se sa nekim susretnemo licem u lice. Odnosi na društvenim mrežama, gotovo pa se potpuno izjednačavaju sa susretima uživo i takvim odnosima, čak se digitalnim susretima daje i prednost pa to koliko se “družimo sa nekim’’ mjerimo koliko smo mu ispratili sadržaj koji objavljuje, lajkovali, komentarisali, iskazali svoju naklonost i koliko smo se čuli s njim posredstvom mreža.
Ipak, susreti uživo su daleko intimniji. Društveni nadzor, kao potpuno očekivani aspekt onlajn iskustva i svijest o njemu, donosi nelagodu, jer znamo da ne postoji mjesto u onlajn svijetu koje može biti “samo naše’’ i u koje bismo mogli otići s vremena na vrijeme kako bismo se opustili. Neki korisnici društvenih mreža pate i od pritiska da stalno objavljuju na društvenim mrežama, pa se izvinjavaju svojim pratiocima ukoliko im se desi neka životna situacija u kojoj nisu fizički ili psihički bili sposobni da objavljuju.
Postoji nasušni strah od gubitka pratilaca i virtuelne pažnje. Virtuelna pažnja, valuta je savremenog svijeta.
Takođe, korisnici imaju potrebu da budu stalno na mreži, jer se nalaze u strahu da nešto ne bi propustili, jer se većina života upravo odvija na društvenim mrežama. Društvene mreže omogućavaju anonimnost, a anonimnost ujedno daje krila pojedincima ili organizovanim grupama da vrše digitalno nasilje nad drugima, što može ostaviti dugotrajne posljedice na žrtve, koje nažalost, svjedoci smo, u borbi sa sobom i drugima, ponekad i okončavaju svoj život. Ukoliko najranjiviji slojevi našeg društva, djeca, budu izloženi sajber nasilju (npr. cyberstalking, catfishing, trolling, doxxing i slično), posljedice mogu ostati dugotrajne.
Mrežni prostor podstiče društveno povezivanje i omogućava beskrajno mnogo načina za otkrivanje uzajamnih interesovanja osoba, ali na mreži djeca i odrasli bivaju izloženi raznim opasnostima.
Upoznavanje na mrežama je realnost, međutim, trebalo bi da budemo svjesni opasnosti koja odatle proizilazi. Tako postoje mladi ljudi koji se mjesecima, pa i godinama dopisuju, čak i “zaljube’’ jedno u drugo, ali nemaju hrabrosti da se vide uživo. Iza toga bi se moglo kriti moguće razočaranje, jer smo izgradili određenu digitalnu predstavu o toj osobi, koja susretom uživo može da se uruši.
Kako smo naviknuti na to da smo stalno nagrađivani lajkom, postoji šansa da na svaki prvi sukob uživo reagujemo burno, distancirajući se od ljudi koji u nama ne izazivaju u svakom momentu zadovoljstvo, ne podilaze nam ili ukazuju na neke dijelove nas na koje nismo ponosni, nesvjesni da nam nekada i takvi komentari mogu biti za naše dobro i da dolaze od ljudi kojima je stalo do našeg stvarnog “ja”.
Društvene mreže mogu biti izvor podrške, uzajamnog ohrabrivanja i podsticanja kreativnosti, ali isto tako izvor nezadovoljstva i mentalnih problema u stvarnom životu. Za njihovo korišćenje je potrebno određeno predznanje, kako bismo mi bili ti koji će upravljati sadržajem koji objavljujemo i konzumiramo i kako ne bismo dopustili da sadržaj upravlja nama, našim životima i odlukama.
Autor je Jovana Mlinarević, asistent na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu