Logor Stara Gradiška ustanovile su ustaše 1941. godine. Bio je peti pod logor Jasenovca koji je bio posebno izgrađen za žene i djecu.
– Ja sam bila prvo ošišana u Zagrebu, do gole kože. Kad sam došla u Slokovec, onda su mi skinuli moju garderobu koju sam imala i sašili su mi konopnu haljinu koju sam stalno nosila, bez veša, bez cipela. Bila sam pravo siroče – započela je Jelena.
Svoju priču nastavila je opisivanjem kako je izgledao njihov odlazak u logor.
– Moj otac se sklonio u odžak, ja sam u toj sobi gdje je bila voda na patosu, znala sam da ustaše i Nijemci ubijaju, gledala da ako me ubiju, ako padnem, da padnem na suvo. Pošto nisu našli mog oca, sišli su niz stepenice i stavili su nas pred mitraljez da nas strijeljaju. Moj otac je izašao iz odžaka, njega su vezali žicom. Ne sjećam se oca kako je izgledao više, samo znam da je imao pantalone crne prugaste i da je imao šešir ili kapu – ispričala je ona.
Sutradan je sa braćom i majkom odvedena u logor Stara Gradiška.
– Sutradan smo odvedeni pješke 24 kilometra do Stare Gradiške, čekali smo jedan dan ispred Gradiške, da bi nam napravili mjesto da mi uđemo, pošto su morali vjerovatno da pobiju te ljude koji su bili unutra. Prilikom ulaska u taj logor sa strane, lijeve, stajao je sto zeleni, odlagalo se zlato, pare, srebro, sve što je bilo vrijedno – kazala je.
Jedno od prvih sjećanja jeste kad je ustaša ubio jednu ženu.
– Moja majka je držala Iliju, ja i Živko smo se pored nje šćućurili. U jednom trenutku ustaša je vikao na jednu ženu, a sada znam da je to bila Jevrejka. Raspleo joj kosu i našao minđuše, ali je nju odala jedna druga Jevrejka koja je bila sa njom. Uzeo joj je te miđuše, prislonio je uz zid i ubio je iz pištolja – ispričala je Jelena.
Nakon toga su ušli u logor.
– Ušli smo u logor, to je bio prvi strah koji smo imali. Sa desne strane smo mi imali smještaj, na goloj zemlji. Nismo imali ni na šta da legnemo, ni sa čim da se pokrijemo. Bio je na sredini tog dvorišta kazan iz kojeg su nam dijelili hranu u podne. Kad bi padala kiša, ulazili bi u podrum, do koljena je bila voda, da ne bi kao navodno pokisli – rekla je.
Ispričala je da je majci jednom rekla da je gladna i da joj je ona odgovorila:
– Dijete, Jelo, ovdje nema šta da se jede, ovo je logor.
Jelena je kazala da je sjedila uz neki zid i da je posmatrala neku baku koja je glodala kosti.
– E, sad koje su to kosti bile… Srž je vadila i to je jela. Pili smo vodu iz bunara gdje su se slivale fekalije – navela je.
Jelenin brat Dušan ostao je sa bakom u selu kad su nju, njenog brata Iliju i Živka i majku odveli u logor. Ubrzo je stigla vijest da je u Mlaci ubijeno 300 djece. U tom pokoplju ubijen je i Dušan. U strahu da će im djeca biti pobijena, majke su teška srca pristale da se odvoje od njih kako bi ih zaštitile.
– Prešli smo preko u jednu zgradu. U toj zgradi smo dobili slamu da na nju legnemo. Sva djeca su se odvojila od majki plačući. Nama djeci je bilo lakše, nego majkama. Majka koja se odvaja od djece, da li će ih ikad vidjeti ili nikad. I tu smo prespavali jednu noć. Moj brat Ilija je bio gore na spratu sa malom djecom, a brat Živko je otišao gore da ga vidi i uhvatio se Ilija za njegove pantalone ali nije mogao da ga zaustavi. Morao je da ide dole sa ostalom djecom. I odatle, onda sam imala ja sestru Maru koja je imala 10 godina, upravo koja igra tu Daru – prisjetila se Jelena.
– Ona je otišla gore na sprat i uzela mog Iliju. I nosila ga do Okučana. U Okučanima smo sjeli u vagone. U vagonima smo bili Ilija, Mara i ja i ostala djeca. Sjedeli smo svi zajedno. Pratioci su bili ustaške ustašice koje su naravno jele. Mi nismo imali šta da jedemo. Došli smo do Zagreba. Mara je rekla da ja čuvam Iliju. Uzela sam ga i onda je došla časna sestra i uzela je mog Iliju da ga kupa. Mene su ošišali do gole glave i ja sam obukla tu suknju, bluzu i sišla sam dolje niz stepenice. Ne znam zašto sam stala baš pored tih stepenica i gledala i onda su domobrani na nosilima nosili mog Iliju i ostalu djecu jer nisu imali priliku da nose svakog ponaosob. To je bilo moje zadnje viđenje Ilije – kazala je ona.
Do današnjeg dana Jelena nije pronašla Iliju niti ima bilo koju informaciju šta se sa njim desilo. Godinama kasnije našla se u Ludbergu gdje se srela sa trećim bratom Živkom.
– Nas dvoje smo se zagrlili, plakali i nismo smjeli da se odvojimo. Čak su i ti Hrvati plakal -, ispričala je Jelena, piše Mondo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu