Najčešće po principu reprograma, te uzimanja novog kredita čim istekne posljednja rata starog. I tako ukrug, godinama, nerijetko i decenijama…
Ništa čudno, s obzirom na činjenicu da velika većina svojim primanjima uglavnom nije mogla ništa drugo, nego da se prehrani i plati neizbježne režije i račune. Onda su, logično, za obnavljanje garderobe, ljetovanje, zamjenu automobila, renoviranje stana, posezali za kreditima, na što se ranije gledalo kao na izdatke koji se moraju priuštiti i platiti, pa šta košta da košta.
E, da nije baš tako, odnosno da je došlo vrijeme kada je najvažnije biti zdrav i sit, dok ostalo može, a i ne mora, svjedoči podatak o rekordno niskom nivou potrošačkih nenamjenskih kredita. Dok su ovi krediti ranijih godina konstantno rasli, od marta do kraja avgusta 2020. su sletili za skoro 72,5 miliona KM.
Ovo je dokaz da, što iz opreznosti, što zbog otkaza ili smanjenih plata, građani sve više povlače ručnu kad je riječ o zaduživanju.
To znači da se, polako, ali sigurno, odričemo i ljetovanja i zimovanja, i zamjene automobila i renoviranja kuća, i mnogih drugih stavki koje su se ranije podrazumijevale, iako smo i tada zarađivali manje od neizbježnih troškova života. Razlika je u tome što, prije korone, nismo toliko bili opterećeni budućnošću, vjerujući da ona, sve i da se ne poboljša, bar neće biti gora.
Korona kriza nas je demantovala, tako da od nekog goreg sutra strahuju i oni bolje stojeći, dok je običan narod već zapao u probleme iz kojih ne vidi izlaza.
Zato se krediti dižu samo za nabavku ogrijeva, spremanje djece u školu, plaćanje nagomilanih računa. Jer, bez drva i struje se ne može, a djeca moraju imati tople zimske jakne i čizme.
Sve drugo postaje samo pusti san, uz nadu da će, ipak, uskoro doći vrijeme kada će ljudi opet početi da putuju i kupuju, na kredit, naravno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu