Babić je finasirao izgradnju puteva, društvenih objekata, poklonio zemljište za groblje, samostalno izgradio crkvu i lovački dom, obezbijedio 20-ak tovara hrane, odjeće, obuće i drugih potrepština za bolesne i siromašne, za djecu i starce, mnoge kojima je pomoć neophodna.
Ovaj dobrotvor često ponavlja da je bog dao njemu, a on svome narodu. Zato je i od opštinske uprave Gradiška nagrađen Poveljom sa zlatnim grbom za posebne zasluge u razvoju opštine i značajna ostvarenja u oblasti dobročinstva.
O Babiću su nebrojeno puta, zbog njegove humanosti, solidarnosti, dobrote kojom plijeni, pisale njemačke i srpske novine.
Mnogo sam radio, pa i zaradio za sebe, za suprugu Milicu, za svoju porodicu, imao dva restorana u Osnabriku i Bilefeldu, ali me čežnja za rodnim krajem uvijek vukla ovamo. Ni sada se nisam odrekao Njemačke, gdje sam zaradio penziju, ali ovdje je moje srce puno. Najljepše je u svom mjestu i među svojim narodom – priča Momir Babić pokazujući albume s fotografijama humanitarnih akcija, posjeta bolnicama, siromašnim porodicama, s narodnih svetkovina u lijevčanskom i potkozarskom kraju.
U Mokrešu, 15-ak kilometara od Gradiške, njegovo je veliko porodično imanje, moderno namještena, ali prazna kuća, u kojoj odavno niko ne živi.
– Ta praznina, vatra koja odavno ne gori niti u kući ima života poslije smrti moje majke Stoje, najviše me muči. Ona je često govorila da se trebamo boriti za svoje ognjište, da nam se ono ne ugasi. A to se desilo, što je meni najžalije. To mi je otvorena rana na srcu, ali ne mogu ništa promijeniti. Za mene je kasno, a mlađi, moj sin Darko i kćerka Stojanka, pronašli su životnu sreću daleko odavde, u Njemačkoj – povjerio nam se Momir dočekujući brojne goste na rođendanskoj proslavi.
Posebno se obradovao bratu Nenadu i prijateljima Mariji i Bogdanu Cvijiću, porijeklom iz Grbavaca, sa kojima pola vijeka druguje.
Otkrio je Momir šta mu je na duši kao neostvareni zavjet majci, ocu Luki, djedu Petru, baki Tomi Lazić i ostalim precima čiji spomenici na brežuljku, na groblju blizu kuće, svjedoče o dugoj porodičnoj tradiciji.
U crkvi posvećenoj Svetom Nikolaju, Momirovoj zadužbini, nalazi se spomen ploča s njegovim likom i poruka „prođoh mnogo svijeta tražeći sreću, shvatih da sve je tuđe osim zavičaja“. U hramu u Mokrešu, pored kojeg je sebi i supruzi podigao spomenik, dokumenti su koji svjedoče o osvećenju prije više od jedne decenije.
Tada je, priča Momir, kod crkve bilo 11 sveštenika predvođenih vladikom banjalučkim Jefremom i više od hiljadu vjernika. O tome često pripovijeda kao ostvarenju važnog sna, davno osmišljenog plana.
U mladosti je bio opsjednut Australijom, poželio da ode u ovu daleku zemlju, kupio i kartu, ali u posljednji čas odustao, na majčin vapaj da ne odlazi predaleko. Presudnu ulogu da daleki kontinent zamijeni Njemačkom imao je njegov brat Nenad, koji se u ovoj zemlji bavio ugostiteljstvom i posjedovao restoran „Srbija“ u Bilefeldu.
Njegovim putem krenuo je Momir, koji je više od pola vijeka u Njemačkoj, takođe se baveći ugostiteljstvom. Momir i njegova supruga Milica, rodom iz Vrpolja u Hrvatskoj, veći dio godine, nakon što otopli i ukažu se prvi proljetni zraci, provode u Gradiški, gdje posjeduju stambene i poslovne objekte prepoznatljive pod zajedničkim imenom „Povratnik“.
– Povratnik sam u duši, moje srce najljepše ovdje kuca. Želio bih da se ovdje više radi i gradi, da se djeca rađaju, kuće bivaju punije, a njive obrađuju. Ima i ovdje života, nije sve tako loše kao što se priča samo je potrebno više raditi, imati više inicijative – smatra Babić, vitalni 80-ogodišnjak koji je 1963, kada je u Lijevču živjelo oskudno jer su se još liječile ratne rane, otišao prvo u Pulu, potom Austriju i Češku, a 1968. na rad u Njemačku.
Djedova višnja
Na brežuljku u mokreškom groblju sahranjeni su Momirovi preci kojima je podigao spomenike od granita. Ipak tri stara stabla za njega imaju posebno značenje, šalju poruku koju često prepričava.
– Na djedovom grobu nekada je bujno cvjetala i rađala višnja, koja se prije nekoliko godina osušila. Mladu voćku ponovo sam zasadio na isto mjesto da me sjeća na djeda Petra – ispričao nam je Momir.
Pjesme Lepe Lukić u Momirovom srcu
Momir Babić mnogo voli narodnu muziku i pjesme. Njegova ljubimica je Lepa Lukić, koju je davno upoznao u Njemačkoj i proveo mnogo noći uz njeno pjevanje.
– Kada Lepa zapjeva, srce mi zaigra, zatreperi kao violinska struna. To me pokreće, daje snagu i volju, budi u meni najljepše dane mladosti – opisao je Momir emocije koje bude pjesme Lepe Lukić, koja zauzima počasno mjesto u njegovom albumu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu