Udruženje „Tropolje i zapadne strane“, koje vodi Siniša Šolak, istoričar i geograf, autor značajnih naučnih radova i knjiga („Podsjećanje na prošlost Glamoča”, Nadgrobni spomenici”, “Ćirilički natpisi 15.-16. vijeka”), opisuje Glamoč kao jedinstven krajolik sa vidnim tragovima davnašnjih civilizacija.
U njegovom fokusu je glamočki opanak od životinjske kože, na dobrom putu da uskoro postane dio kulturne baštine BiH. Ova obuća korištena je u glamočkom kraju u vrijeme Ilira, nakon čega je široko prihvaćena među slavenskim plemenima.
– U to vrijeme opanak je pravljen od jednog komada kože sa vrhom okrenutim prema nozi i kožnim trakama prema člancima. Vremenom, opanak je stekao reputaciju kroz Glamočko kolo, kao njegov neodvojiv dio. Proizvodi karakterističan zvuk. Dospio je na sve kontinente, kao sastavni dio glamočke nošnje – ispričao nam je Siniša Šolak tokom radionice za izradu glamočkog opanka, organizovane sredinom juna u etno domaćinstvu Mije i Ilije Nenadića, u glamočkom naselju Ćirići.
Glamočki opanak
Oživljavanje ovog jedinstvenog zanata, uvjereni su domaćini i organizatori, doprinijeće jačanju turističke ponude i skromne ekonomije Glamoča.
Opanak je jedinstven jer se izrađuje priručnim alatima, od domaćih materijala, neštavljene goveđe, kozije i jagnjeće kože. Specifični su i ukrasi na ovoj vrsti obuće, pričaju Ilija i Mijo Nenadić, sin i otac, jedini glamočki majstori za izradu pletenih opanaka od kože i opute.
Ilija Nenadić, po zanimanju elektrotehničar, poslovođa u Javnom preduzeću „Komunalac“, opanke je počeo izrađivati prije 15-ak godina. Započelo je, kako kaže, sasvim spontano, igrajući u Kulturno-umjetničkom društvu „Budućnost“.
– Kolega iz KUD-a i prijatelj Marko Srebro se zainteresovao za izradu opanaka, a ja sam mu se u tome pridružio. Tako je počelo. Nisam znao na šta će sve to ispasti, ali bio sam uporan, više iz dosade nego želje da postanem majstor za izradu opanaka – prisjeća se on.
Uspomena iz rodnog kraja
Prvi opanci iz Ilijine radionice ocijenjeni su dobrim, dopali su se igračima u KUD-u. Obuli su ih i zaigrali. To ga je ohrabrilo, podstaklo da nastavi.
– Kada sam u potpunosti ovladao tom vještinom, a bio sam uporan, moji opanci su postali traženi. Radio sam najviše za kulturno-umjetnička društva, za izložbe, kao eksponate… U sadašnje vrijeme, kožni opanci nemaju naročitu upotrebnu vrijednost ali predstavljaju dio naše baštine, dio turističke ponude – objašnjava on.
Ilija je napravio stotinak pari opanaka koje su Glamočaci raznijeli po svijetu, kao uspomenu iz rodnog kraja.
Istim poslom bavi se i Ilijin otac Mijo Nenadić. U njihovom etno domaćinstvu bilježimo jedinstven slučaj, gdje je sin starinski zanat preneo na oca.
Mijo je bivši radnik “Glame”, preduzeća za preradu krompira. Poslije povratka iz izbjeglištva, iz Aranđelovca, u Srbiji, posvetio se očuvanju tradicije i običaja glamočkog kraja. Ilija i Mijo sakupili su brojne starine. U njihovom domaćinstvu je stalna postavka, izložba predmeta iz domaćinstva, alatki korištenih u poljoprivredi, namještaja, natri, vretena, motovila, sakupljenih u razrušenim kućama. Izloženi su i bardaci, bučije, sjekire, drvene vile, alati za duborez, drvena burad… Pletenih opanaka ima najviše, oni su na vidnim mjestima.
– Nije bilo teško naučiti izradu opanka, ali je tu mnogo posla, potrebno je strpljenje, upornost… To je radio i moj djed Stevan, sjećam se… Pleo je opanke za cijelu porodicu, a bila nas je puna kuća. Svi su nosili kožne opanke. I kod kuće i u grad smo išli u tim opancima. Često su nam noge bile u žuljevima, ali bolje je i tako nego bosonogi – pripovijedao je Mijo učesnicima radionice pokazujući kako se pravi opanak.
Povratak
Svi su ga pratili sa velikim interesovanjem, fotografisali i zapitkivali.
O opancima, koje je i on nosio u mladosti, pričao je veoma uvjerljivo, slikao riječima.
– Ovaj opanak je grub, jer kravlja koža nije štavljena. Kada dotakne vlagu, ugazi u jarugu, tokom sušenja opanak se skupi, stegne. Zato je potrebno imati kalup pri ruci. I u takvim prilikama opanak sa noge neophodno je prezuti na drveni kalup. Zato su svi u opancima nosili vunene čarape, da ne žuljaju – navodi on.
Nenadići su devet godina bili u izbjeglištvu, u Srbiji, ali su uvijek maštali o povratku. U Aranđelovcu, kažu, nije bilo loše, radili su, solidno zarađivali. Vratili su se prvom prilikom.
– Mi smo ovdje rođeni, živjeli, stekli imanje, Glamoč je naš zavičaj, i morali smo da se vratimo. Tako smo se osjećali – kažu.
O svojoj zbirci, najvećoj u cijelom kraju, Mijo Nenadić rado govori.
– Starine smo sakupljali po razrušenim kućama, da spasemo dio naše vrijedne baštine, izložene propadanju. Na livadi sam pronašao djedov bardak, bačen… Kada se nakupilo toga izgradili smo prostor, drvene kućice u kojima smo izložili više od 200 eksponata.
U najvećem glamočkom etno-domaćinstvu žive Mijo, njegova supruga Zorica, sin Ilija, snaha Marina i unuka Iris. Voljeli bi, vele, da tu ima više naroda, komšija, sugrađana, da se i drugi vrate ili bar da ne sadašnji stanovnici ne odlaze.
– Mladi se ne zadržavaju, ne ostaju dugo… Kada ode jedna porodica, to je veliki gubitak, teško nadoknadiv – kažu Nenadići, iz glamočkog naselja Ćirići, udaljenog kilometar od centra Glamoča, odakle je najljepši pogled na ovaj planinski gradić.
Stambene zgrade okružene baštama i drvarnicama, uglavnom zapuštene, čame, bez stanovnika, čekajući neko bolje vrijeme.
Svakom kvadratni kilometar
Siniša Šolak opisuje Glamoč kao mjesto iz kojeg je većina njegovih predratnih stanovnika otišla u izbjegličkim kolonama, a povratnici, najviše starci, odlučili da vječni spokoj pronađu u rodnom kraju.
– Starci i po neko mlađi, među kojima ima i djece, čine sadašnju strukturu stanovnika Glamoča. Po posljednjem popisu, prije deset godina, bilo nas je manje od dvije hiljade, a sada je ta brojka umanjena za trećinu. Prosječna starosna dob premašila je pola vijeka – kaže Šolak.
Na hiljadu i 33 kvadratna kilometra glamočke opštine statistika pokazuje da je naseljenost jedan stanovnik na kvadratni kilometar. Ovdje svako ima svoj kilometar.
– Život se oduvijek, ovdje zasnivao na poljoprivredi i stočarstvu, na glamočkom krompiru i siru, na jagnjetini i prasetini. Zato smo mi otporni na sve nedaće i bolesti, svjesni da su i ljekar i bolnica daleko. Priroda je sve udesila, a nas učinila gorštacima koji se ničega ne boje niti se za šta sekiraju – opisuje Šolak ovo mjesto, gdje se, nakon rata, među prvim vratio.
Dio Glamočaka, osim poljoprivrede i stočarstva, radi u javnoj upravi, u privredi i preradi drveta. Pohvalno je otvaranje farmi krava, gdje mještani imaju mogućnost da prodaju mlijeko, i da rade.
Nigdje ne žure
Šolak svakodnevicu i svoje sugrađane, komšija i sebe samoga, opisuje na duhovit ali, kaže, istinit i realan način.
– Jedino u Glamoču dan traje 72 sata, jer mi nigdje ne žurimo, nemamo gdje. Ni za šta se ne sekiramo jer smo davno shvatili da ne možemo ništa bitno promijeniti. Pomirili smo se s tim i zato smo opušteni – ističe on.
U Udruženju „Tropolje i zapadne strane“ vode i statistiku, bilježe svaku promjenu, evidentiraju rođene i umrle, i ljude i sela. Glamoč čine 54 mjesta, od kojih je 10 prazno, bez stanovnika. U nekim selima žive po troje, četvoro, petoro… I tu situaciju Šolak slikovito opisuje, objašnjava.
U jedan osrednji autobus mogu se smjestiti svi stanovnici u pet, pa i više sela, pod uslovom da niko ne stoji u autobusu. Ako bismo računali sa stajanjem, onda bi jednim autobusom povezli sve stanovnike 10 i više sela.
Podsjećamo, prije rata, u glamočkoj opštini bilo je više od 12.000 stanovnika. Glamočaci su pronašli nove sredine i skućili se, većinom u Banjaluci, Beogradu i Novom Sadu, a ima ih i svuda po svijetu.
Stariji stanovnici Glamoča, pričaju naši sagovornici, vole svoje mjesto. Njihove penzije su skromne ali potomci su darežljivi, pa šalju novac. Time premoštavaju ekonomsku krizu, nemaštinu, i čuvaju rodno ognjište. Žive dan za danom, pa dokle ko od njih dogura. Neki su davno sebi izgradili nadgrobne spomenike, jasno pokazujući namjeru da odavde više ne idu, da tu, na svome i pored svojih, obezbijede spokoj napaćenoj duši.
Mladi, koji su se poslije školovanja u Banjaluci, Novom Sadu ili Beogradu vratili u Glamoč, daju nadu za budućnost ovog znamenitog mjesta koje pripada livanjskom kantonu u Federaciji BiH, do kojeg se teško dolazi i dugo putuje.
Blizina izvornom životu
Neven Paštar, profesor istorije, zaposlen je u lokalnoj upravi. Vratio se prije 11 godina. Njegova supruga, profesorka je u Srednjoj školi. Upoznali su se tokom studija u Banjaluci.
Imaju dva sina.
– Svjesni smo i prednosti i mana života u Glamoču. Ovdje živimo opušteno, bez tenzija, imamo vremena za sve, osjećamo blizinu izvornom životu. Moja djeca, Teodor (6) i Đorđe (3), šesta su generacija rođena u istoj kući, i ne planiramo odavdje – kazao je Paštar za Srpskainfo.
Ekonomista Zorica Srdić porijeklom je iz Bosanskog Petrovca. Glamoč je prihvatila kao rodno mjesto.
– Udala sam se u Glamoč, suprug je inženjer šumarstva. Ovdje je zaposlen. Prethodno smo živjeli u Banjaluci, a upoznali se u Derventi. Dobro nam je ovdje. Imamo troje djece, Dušana (16), Jovanu (18) i Natašu (13). Suprug je zaposlen, a ja pokušavam pokrenuti poljoprivredni obrt, vlastiti mali biznis. Imamo plastenik sa 400 biljaka, proizvodimo zdravu hranu – kaže ona.
Zorica je u Glamoč došla 2004, a njen suprug se vratio godinu prije.
– Bilo je i tada teško ali snašli smo se nekako. Čini mi se da ljudi tada bili bliski, da su se obostrano pomagali, bili su solidarni. Skromna industrija je tada radila, poslije se sve postepeno gasilo, propadalo. Odlazak, po drugi put, za mnoge je bio neminovan. Mi smo ostali – navodi ona.
U osnovnoj školi u Glamoču ima 260 a u srednjoj 110 učenika. Postoje tri smjera – gimnazija, fizioterapeutski i automehaničarski. Odškolovano je i nekoliko generacija šumarskih tehničara.
Dušan Srdić pohađa Građevinsku školu, geodetski smjer, ali u Banjaluci. Završio je prvi razred. Vikendom dolazi kući, u Glamoč.
– Imam društvo u Banjaluci, a volim Glamoč. Tu je moja porodica, mladih nema mnogo. Ali, ne žalim se. Pomažem roditeljima, radim u poljoprivredi, nije loše. Moji vršnjaci igraju fudbal u FK Šator ili folklor u KUD „Budućnost“ – priča Dušan, opisujući život u Glamoču, gradiću zvučnog imena i sumorne sadašnjice.
Inženjer i pčelar
Nemanja Petković, diplomirani inženjer šumarstva, zaposlen u Šumariji „Glamoč“, bavi se pčelarstvom. To je njegovo dodatno zanimanje.
– Imam 60 pčelinjih društava. Volim taj posao. Nedavno sam u Beogradu završio kurs api-terapije; to je udisanje ljekovitog vazduha iz košnice. Pravim i kreme, meleme na bazi ljekovitog bilja i pčelinjih proizvoda. Radim i naučnu studiju o mogućnostima liječenja proširenih vena pomoću pčelinjih uboda. Eksperimente obavljam na vlastitoj koži, na sebi. Smatram da sam u tome uspješan, jer sam vene na jednoj nozi sasvim izliječio pomoću 205 uboda. Naučni rad o tome uskoro će biti objavljen u Beogradu – ističe on.
Orkani
Nekada je u Glamoču, a to biješe prije pola vijeka, postojao i orkestar „Orkani“, podsjeća Mijo Nenadić, pokazujući uvećanu crno-bijelu fotografiju na zidu.
Slijeva su Božo Jovičić, Nikola Lovre, Simo Piljak, Miloš Mikavica, Sreto Rokvić i Mijo Nenadić.
– To je moja uspomena, zbog koje je vrijedilo vratiti se. Sada su svi moji drugovi, kolege iz benda, u dubokoj penziji, mada i sada zasviramo i prisjetimo davnih vremena, kada smo bili mladi, lijepi i srećni – kaže Mijo, koji je i sina Iliju naučio muzičkom zanatu.
– Ja sam Iliju naučio da svira, a on mene da pletem opanke. Nas dvojica sada smo kvita, jedan naspram jedan – zaključio je Mijo Nenadić.
Glamočki krompir
Siniša Šolak ima svoju, ali opšteprihvaćenu teoriju o glamočkom krompiru.
Glamočki krompir je svaki krompir koji uspijeva u Glamoču, na visokoj nadmorskoj visini i oštroj klimi. Druga teorija takođe ima uporište. Ona kaže da je glamočki krompir zapravo svaki krompir, bilo gdje proizveden, ukoliko je na njemu istaknut natpis da je glamočki!?
Inače, godišnje se ovdje, početkom maja, sije 250 do 300 hektara krompira.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu