Naši heroji i zaštitnici, koji nam svu svoju ljubav bezuslovno pružaju, u nekom trenutku života odu na neko bolje mjesto, a poslije njih ostanu samo uspomene. Takve uspomene ostale su i Katarini Despotović iz Beograda.
Katarina je na svom Fejsbuk profilu objavila dirljiv status sjećanja na svog pokojnog djeda Karmela Malara, porijeklom iz Italije. Dane provedene sa njim, bezbrižno djetinjstvo ispunjeno osmijehom i srećom, ona je opisala u nekoliko dirljivih rečenica, prenosi Blic.
– Ovo je bio moj deka, Karmelo Malara, mamin tata. Prošlo je puno godina otkako nije sa nama. Sticaj okolnosti, iz Italije, Ređo di Kalabrije, doveo ga je u Srbiju, gdje se i oženio, a život proveo u Obrenovcu.
U tom malenom stanu, na četvrtom spratu zgrade koja gleda na stari mlin i lipu čiji se miris, kada je u cvatu, podizao visoko i ulazio kroz prozor, provela sam djetinjstvo. Nije puno pričao. Nije nikome smetao. Nije nikoga opterećivao. Uvijek sa osmjehom život je nosio, živio, šetao dugom ulicom ka šumi pored Save, gdje je sa prijateljima igrao šah. Iako u godinama svakoga jutra radio je vježbe, jeo salatu od presnog povrća, a u njegovom malenom špajzu uvijek je za mene bilo suvih šljiva i tosta. Po povratku iz Italije, iz pekare svoga brata, donosio je i neke neobične kolače u obliku riba i one sa ukusom badema. Ima tu sa njim i par anegdota.
Volio je da prošeta do pijace i jednom prilikom pošao je da kupi jaja.
– Jesu li domaća? – pitao bi deka.
– Jesu. Prava domaća, gospodine – rekla bi prodavačica.
– Šteta – kaže deka – ja baš tražim ona iz inostranstva.
I uvijek se tako šalio. Gdje je najskuplje vikao bi “Rasprodaja! Rasprodaja!”, a onda bi odlazio dalje sa svojim tajanstvenim smješkom.
Kada bi se ručak završio, hranu koja je ostala nije bacao. Njome bi đubrio saksije sa bosiljkom, peršunom i cvijećem, a taj dekin bosiljak bio je toliko širokih listova da bi mu svaki drugi pozavideo. Voljela sam da sjedim na maloj terasi gdje ga je gajio. Sva u bilju, bacala je pogled na kupolu crkve i dole, na lipu. Tu su nastale neke od mojih prvih pjesmica… A moga deke sad više nema. Nema ni terase. Nema tog prostora koji je mirisao na mudrost. Sada je sve u vlasništvu nekih drugih ljudi koji će stvarati neka nova sjećanja. Ali sjećanja ne umiru, ne umiru ni ljudi. Ko vjeruje u vječnost za njega nema kraja. I dok sjećanje živi – živi i čovjek – napisala je Katarina.
Katarinin tekst ispunjen najdubljim emocijama, slama i najtvrđa srca. Sjećanja koja nikada ne blijede i emocije koje sa sobom nose, za svaku osobu velika su potpora u životu. Sjetite se svojih bližnjih koji su vam tokom odrastanja pružali svu ljubav i naučili vas najveću životnu lekciju – o poštovanju i istinskoj sreći.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu