Za Savu Minića kaže da je unio novu energiju. Marić poručuje i da radnici u Srpskoj preživljavaju, a najavljuje inicijativu za donošenje zakona o dadiljama, koji bi, kako kaže, konačno obezbijedio dostojanstvene uslove za majke dojilje.
Ako vam kažemo Radovan Višković i Vlada Srpske u vrijeme njegovog mandata, šta vam prvo pada na pamete?
Prvo što mi pada na pamet je da je to najgori sastav Vlade i najgora Vlada od postojanja Republike Srpske. Gospodin Višković će ostati obilježen po alanfordovskim izjavama, jer sve njegove izjave bile su u domenu prepoznatljivog stripa Alan Ford. Često smo mogli od gospodina Viškovića da čujemo kako Vlada Srpske redovno isplaćuje plate, redovno izmiruje penzije… Najbolje da to nije radio. Na kraju krajeva, radnici su svoje plate zaradili, radnici su zaradili i penzije koje su isplaćene, radnici su zaradili i doprinose za zdravstveno osiguranje, dječju zaštitu, za nezaposlenost… On jednostavno ostaje obilježen, za nas iz sindikata, kao grobar radničkih prava, imajući u vidu da je uništio socijalni dialog u Republici Srpskoj. Za toliko godina mi nemamo opšti kolektivni ugovor u Republici Srpskoj i veliki doprinos tome je dao gospodin Višković, koji je svojim nečinjenjem doprinio upravo tome.
Gospodin Višković je izjavio da sam ja strani plaćenik zbog projekta „Karijera i mama“. Ako sam zbog projekta, koji je okupio predstavnike sindikata, akademske zajednice i omladinskih organizacija, strani plaćenik, evo prihvatam da to ovjerimo kod notara.
Kako vam izgleda saradnja sa novim premijerom Savom Minićem? Je li već bilo sastanaka?
Jeste, bilo je sastanaka sa gospodinom Minićem. Žargonski ću reći gospodin Minić je ‘spejs šatl’ za gospodina Viškovića, ukoliko poredimo ono što on trenutno radi, dinamiku koja je već prepoznatljiva, energija koja je uočljiva u njihovom radu, bez obzira što je ostao veliki broj istih ministara. Recimo, ministarku Senku Jujić, u mandatu Radovana Viškovića mogli smo da viđamo samo na nekim književnim večerima ili kulturno-umjetničkim događajima. A gospođa Jujić je, od kada je došao gospodin Minić, obišla skoro sve lokalne zajednice, obavila sastanke sa svim lokalnim zajednicama. Primjetno je da svi ministri rade jednom novom energijom, što do sada to nije bio slučaj.
Na sastanku sa sa premijerom Savom Minićem jasno smo dogovorili šta je to što treba da uradimo da bi popravili položaj, prvenstveno zaposlenih u javnoj upravi, odnosno onih koje ja predstavljam. Siguran sam da idemo ka jednom dobrom putu i cilju da konačno te stvari završimo.
Koliko ste zadovoljni ili nezadovoljni radom Vlade Srpske za 100 dana?
Moram da kažem da sam izuzetno zadovoljan iz prostog razloga. 3 godine u fioci Radovana Viškovića stajali su naši zahtjevi, a sada smo za 100 dana već pri kraju pregovora vezanih za kolektivni ugovor za zaposlene u jedinicima lokalne samouprave. Radi se o zaposlenima u 64 opštine i grada, a kolektivni ugovor obuhvatiće preko 10.000 zaposlenih. Vlada je na našu inicijativu imenovala odbor za pregovore za kolektivni ugvor za zaposlene u javnim službama, koji takođe već 3 godine čekaju na kolektivni ugor zbog nemara koji je bio uočljiv od strane gospodina Viškovića i njegove Vlade. Tu se radi o ljudima koji, između ostalog, rade u Fondu zdravstva, PIO, ali i ustanovama socijalne zaštite. Na primjer, u domu u Čirkin polju gdje brinu o ljudima sa trajnim smetnjama u razvoju ili Vilina vlas koji je isključivo za žensku djecu ometenu u razvoju. To su izuzetno teški poslovi, prije svega humani i te ljude moramo na adekvatan način nagraditi. Ne dopustimo da takvi ljude rade bez kolektivnog ugovora, bez da su njihova radna prava uređena na kvaliteta način.
Ono što vidimo sada za ovih 100 dana je da imamo izuzetno kvalitetan socijalni dijalog i siguran sam da idemo ka cilju da to sve ostvarimo.
Možete li reći neke detalje iz tih kolektivnih ugovora?
Za zaposlene u jedinicama lokalne samouprave, Narodna skupština Republike Srpske u julu je usvojila zakon o platama, ali on nije na cjelovit i jedinstven način uredio radno-pravnu oblast. Mi sada kroz te kolektivne ugovore jednostavno rješavamo sva ta pitanja koja su ostala otvorena. Prije svega mislim na naknade na koje radnici imaju pravo, osim plata, a to su topli obrok, regres, otpremnine, jubilarne nagrade, uvećanje po osnovu složenosti poslova, uslove za rad sindikata, plaćeno i neplaćeno odsustvo, uvećanje godišnjih odmora… Dosta tih pitanja će biti na izuzetno kvalitetan način uređeno. Do sada to nije bio slučaj. Stvorićemo pravnu pretpostavku da će zaposleni u jedinicama lokalne samouprave moći sa gradonačelnikom, odnosno načelnikom, uređivati i dobrovoljnu penziju. Do sada, doprinos koji mi plaćamo za penzijsko osiguranje, u najvećoj mjeri se izdvaja za tekuću potrošnju odnosno za isplatu penzija.
Kada su pitanje javne službe, biće nam drago da uredimo pitanje za ljude koji rade izuzetno human posao, u ustanovamo socijalne zašte i to će biti izuzetno velik napredak. Ta dva kolektivna ugovora će obuhvatiti blizu 17.000 zaposlenih i mislim da se to moglo u nekom ranijem periodu riješiti. Ali, napokon će se riješiti dolaskom gospodina Save Minića.
Kakva su prava radnika u Republici Srpskoj u odnosu na zemlje okruženja? Je li nam bolje ili gore?
Kada govorimo o javnom sektoru, građani negdje imaju percepciju da oni koji primaju platu iz budžeta imaju dobru platu. Ali malo građana zna da smo mi tri godine bili bez kolektivnog ugovora, da su radnici bili prepušteni na milost i nemilost gradonačelnika, odnosno načelnika. Što to podrazumijeva? Onaj ko je politički podoban, ko je bliže gradonačelniku, načelniku, on će zbog određenih privilegija, političke pripadnosti, bliskosti sa njim dobiti veća prava u odnosu na nekog drugog. Generalno u javnom sektoru, radnici u Republike Srpskoj imaju mnogo bolje uređena prava nego radnici u realnom sektoru. Zašto? Iz prostog razloga jer su sindikalno organizovani. Ako posmatramo region i naše komšije, trenutno su u Federaciji BiH primanje otprilike za 500 maraka veća u odnosu na zaposlene u Republike Srpskoj. Što se tiče dnevnica za putne troškove u Republike Srpskoj, proslavljamo punoljetstvo. Još od mandata Aleksandra Džombića, ta dnevnica iznosi mizernih 20 maraka. A ista dnevnica u zajedničkim institucijama BiH iznosi 40 maraka.
Možete zamisliti jednog vozača u Vladi koji ima 20 KM dnevnicu. On ujutru u 7 stavi ministra u auto, čitav dan ga vozika, mora da ga čeka, sjedi i za 20 maraka mora da doručkuje, ruča, a najčešće i večera. Dok gledate političare koji se na račun naroda goste, jedu i piju.
To je jedna od tema koju sam takođe otvorio sa gospodinom Minićem i siguran sam da će on razgovarati sa ministarkom finasija Zorom Vidović i naći modalitet da se riješi to pitanje. A kada poredimo plate nas i Srbije, naše plate su veće nego zaposlenih u organima uprave u Srbiji. Naše plate su daleko veće nego zaposlenih u Makedoniji. Sa Crnom Gorom smo sada egal, dok se sa Hrvatskom ne možemo porediti. Možemo reći da nije baš toliko loše. Naravno, uvijek može bolje, mora bolje i iz tog razloga smo mi tražili i već uputili zahtjev da pregovaramo o povećanju plata.
Kako žive radnici u Republici Srpskoj?
Mislim da radnici u Republici Srpskoj preživljavaju. Dvoje zaposlenih u Banjaluci, koji imaju četvoročlanu porodicu, ne mogu ni da pomisle da dignu stambeni kredit, da kupe stan, ako poredimo cijenu kvadrata stana u Banjaluci. Najkraće rečeno, preživljavaju.
Hoće li ostati radnika u Srpskoj?
Iskreno se nadam da će Vlada Republike Srpske prepoznati ovaj moment i značajno povećati plate u Srpskoj. Moramo zaustaviti trend odlazaka iz Republike Srpske. Nama odlaze mladi ljudi, reproduktivno zdravi ljudi, nama se rađe sve manje djece, postajemo zemlja staraca i postavlja se pitanje ko će na kraj zarađivati penzije za ove ljude koji su ovdje ostali. Siguran sam da ni jedan građanin Republike Srpske, ali ni političar nije saglasan s tim da ovdje treba da bude većina radnika iz Nepala, Indije, Pakistana. Moramo naše ljude adekvatno da platimo, nagradimo, da bi oni bili svoji na svome. Niko ovdje ne ide zato što ne voli Republiku Srpsku, već da bi svojoj djeci i sebi obezbijedio bolju egzistenciju, bolji život i bolje uslove za odrastanje djece. Svakako da to je izazov za sve nas i o tome moramo razmišljati, kada pregovaramo sa Vladom to im stalno ponavljamo i govorimo.
Početkom godine počeo je projekat „Karijera i mama“ koji okuplja stručnjake iz različitih sektora. Što pokazuje istraživanja koje su spravedena u sklopu ovog projekta?
Sindikat uprave Republike Srpske je prvi sindikat koji je dobio apsolutno podršku od Evropske komisije. To je projekat koji se u potpunosti financira od strane EU, projekat koji je okupio predstavnike sindikata, akademske zajednice, omladinskih organizacija. Osim sindikata uprave, naši partneri su sindikat državnih službenika i namještenika iz FBiH, Sindikat državnih službenika i zajedničkih institucija BiH, Institut za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu i Organizacija kreativnog okupljanja OKO iz Beograda. Urađeno je sveobuhvatno istraživanje u BiH koje nam je dalo poražavajuće podatke koji se prije svega ogledaju u tome da se u BiH svake godine rađa sve manje djece, da su prava porodilja izuzetno ugrožena, naročito u realnom sektoru. Došli smo do podataka da u realnom sektoru prvo što vas pita posadavac je da li ste udati, da li imate djece, planirate li porodicu, a porođaja pitanje da li ćete se moći vratiti na to isto radno mjesto na kojem ste prethodno radili. Imamo poražavajuću činjenicu da 0,036% očeva koristi porodiljsko odsustvo, iako ima pravo na to.
Inicijalna kapisla za pokretanje tog projekta bila je upravo preporuka Evropske komisije da su prava porodilja u BiH neujednačena. U Republici Srpskoj to je uređeno odlično, jer bez obzira da li se žena porodila u Istočnom Goraždu, Čajniču ili Banjaluci, ima identičnu naknadu za porodilje. U Federaciji imamo 10 kantona, svaki kanton ima različitu naknadu za porodilje, dok imamo slučaj da u Srednjo-bosanskom kantonu porodilje nemaju naknada. Težimo ka tome da se to mora izjednačiti. Dobre prakse iz Republike Srpske prepisati u Federaciju, ono što je dobro u Federaciji prepisati u Republiku Srpsku. Zato pozivam premijere Srpske i Federacije, Savjet ministara i sve parlamentarce ozbiljno uzmu u razmatranje naše inicijative kada dođu do njih. Svima su puna usta demografije, pronatalitetne politike. Ali, mi ćemo vas suočiti sa činjenicama koje su poražavajuće za nas kao društvo u Republike Srpskoj i u BiH. Izvolite gospodo, radite nešto po tom pitanju.
Možemo li prepisati nešto iz Srbije?
Možemo, apsolutno. Otkriću vam malu tajnu. Mi ćemo inicirati, po uzoru na evropsku praksu, da se donese zakon o dadiljama. To će svakako biti naša inicijativa koju ćemo uputiti u parlamente Srpske i Federacije. Trenutno u BiH imamo jednu apsurdnu situaciju. Po zakonu morate obezbijediti prostoriju za vjerske obrede, a majka koja je dojilja nema gdje da podoji svoje dijete. Nema prostoriju, nema uslove. Ili, imamo situaciju da neki vrtić uđe u štrajk i vi nemate gdje da ostavite djete. Očekujem podršku politike, javnosti, medija, da budemo zajednički na tom ciljum jer ipak se radi o pitanju od opšteg interesova.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.