Novim ugovorima radnicima u administraciji garantovane su značajne olakšice. Za dane bolovanja ubuduće će im se od plate odbijati 20 umjesto dosadašnjih 30 odsto, za pojedine kategorije obezbijeđeni i dodatni dani godišnjeg odmora, kao i pun iznos plate tokom bolovanja zbog borbe protiv neplodnosti.
Iako poboljšanje radničkih prava samo po sebi ne bi trebalo da bude sporno, jer svaki radnik zaslužuje dostojanstvene uslove, ključni problem leži u tome što se ova pravila primjenjuju selektivno. Dok se u javnoj upravi uslovi rada kontinuirano unapređuju, radnici u realnom sektoru, od čijih se poreza i doprinosa finansira čitav budžet, i dalje ostaju uskraćeni za identičnu zaštitu i jednaka prava. Suština nije u smanjenju prava radnika u administraciji, već u tome da isti aršini, sigurnost i poštovanje moraju važiti za sve zaposlene u Republici Srpskoj, bez obzira na to da li rade u privatnoj fabrici ili za državnim stolom.
Radenko Smiljanić, potpredsjednik Saveza sindikata Republike Srpske za privredu smatra da su radnici u realnom sektoru u značajnoj mjeri u nepovoljnijem položaju u odnosu na zaposlene u organima državne uprave i javnom sektoru. Objasnio je da ta razlika nije samo pitanje visine plate, već čitavog sistema prava, sigurnosti zaposlenja, odgovornosti i uslova rada.
– Radnik u privredi svakodnevno je neposredno izložen tržištu, konkurenciji, zahtjevima poslodavca, produktivnosti, rokovima, promjenama cijena, nedostatku narudžbi i opasnosti od gubitka radnog mjesta. Njegova plata u velikoj mjeri zavisi od toga da li je preduzeće uspješno, da li ima tržište i da li ostvaruje prihod. Istovremeno, od njega se očekuje da bude produktivan, odgovoran i dostupan kada to proizvodni proces zahtijeva – rekao je Smiljanić.
Dodao je da sa druge strane, zaposleni u javnoj upravi uglavnom imaju veću institucionalnu sigurnost, predvidljivija primanja, jasnije definisana prava i manju neposrednu izloženost tržišnim rizicima. To samo po sebi nije problem, država mora imati profesionalnu i stabilnu administraciju, ali problem nastaje kada se između ta dva sektora napravi prevelika razlika u pravima, primanjima i odgovornosti.
– Nejednakost se ogleda u više elemenata: u visini plata, toplom obroku i drugim naknadama, sigurnosti zaposlenja, mogućnostima napredovanja, dužini i fleksibilnosti radnog vremena, zaštiti prava iz radnog odnosa, uslovima penzionisanja, ali i u tome koliko se stvarno kontroliše izvršavanje radnih obaveza – kaže on.
Naglasio je da je posebno važno pitanje odgovornosti za rezultat rada.
– U privredi je rezultat uglavnom mjerljiv: proizvedena tona, ostvarena prodaja, prihod, izvoz, produktivnost, kvalitet i profitabilnost. Ako nema rezultata, preduzeće vrlo brzo osjeti posljedice. U javnoj upravi rezultati rada često nisu tako direktno mjerljivi, a sistem nagrađivanja i sankcionisanja nije uvijek dovoljno povezan sa efikasnošću, kvalitetom i brzinom pružanja usluga građanima i privredi – istakao je on.
Prema njegovim riječima mi smo društvo u kojem se često govori o sporoj administraciji, komplikovanim procedurama, dugom čekanju na dozvole, saglasnosti i rješenja, kao i o pojavi čestih bolovanja ili nedovoljne odgovornosti u pojedinim segmentima javnog sektora.
– Naravno, ne treba generalizovati niti vrijeđati ljude koji odgovorno rade svoj posao. Ima mnogo profesionalnih i vrijednih zaposlenih u javnoj upravi. Ali sistem mora biti takav da se nerad ne isplati, bez obzira na to gdje je neko zaposlen. Ne možemo od radnika u fabrici zahtijevati maksimalnu produktivnost, a istovremeno tolerisati neefikasnost tamo gdje upravo ta administracija treba da bude servis privredi. Ako privrednik mjesecima čeka dozvolu, saglasnost ili rješenje, to direktno utiče na investicije, proizvodnju, zapošljavanje i plate radnika. U tom smislu, efikasna javna uprava nije trošak nego jedan od najvažnijih preduslova razvoja realnog sektora – naglasio je Radenko Smiljanić.
Na pitanje da li je takva razlika prisutna i u drugim državama odgovorio je da jeste.
– U gotovo svim državama postoji određena razlika između javnog i privatnog sektora. Međutim, u uređenim sistemima ta razlika je praćena jasnim kriterijumima odgovornosti, profesionalnim standardima, mjerenjem učinka i kontrolom javne potrošnje. Nije problem da javni službenik ima dobru platu ako zaista obavlja odgovoran i stručan posao. Problem je kada se prava povećavaju bez odgovarajućeg povećanja efikasnosti i odgovornosti – smatra on.
Govoreći o tome kako prevazići jaz između proizvodne trake i državne kancelarije, u sindikatu ističu da ključ leži u odgovornosti i vrednovanju rezultata.
– Smatram da se rezultati rada mogu porediti, ali ne tako što ćemo jednostavno upoređivati broj proizvedenih jedinica u fabrici sa brojem riješenih predmeta u administraciji. Svaki sektor mora imati svoje mjerljive kriterijume. U privredi to su produktivnost, kvalitet, rokovi, troškovi i prihod. U javnoj upravi to mogu biti vrijeme rješavanja predmeta, broj riješenih zahtjeva, kvalitet usluge, zadovoljstvo korisnika, smanjenje administrativnih prepreka i odgovornost za donošenje odluka. Dakle, nije suština u tome da se prava radnika u javnom sektoru smanjuju, već da se uspostavi pravedniji odnos između prava, odgovornosti i rezultata rada – rekao je Smiljanić.
Prema njegovim riječima ne smijemo imati situaciju da se od radnika u realnom sektoru očekuje da finansira sistem kroz poreze i doprinose, dok istovremeno nema osjećaj da za taj novac dobija efikasan javni servis.
O tome,kako smatra Smiljanić, prije svega treba da brinu Vlada i nadležne institucije, ali i poslodavci, sindikati, parlament i cjelokupno društvo.
– Sindikati imaju obavezu da štite prava svih zaposlenih, ali i da ukazuju na nelogičnosti u sistemu. Naš interes nije sukob između radnika u privredi i javnoj upravi, nego izgradnja sistema u kojem će svaki rad biti pošteno vrednovan, a svako radno mjesto nositi odgovarajući nivo odgovornosti. Posebno insistiramo na tome da se položaj radnika u realnom sektoru mora poboljšavati kroz rast plata, bolje uslove rada, sigurnost zaposlenja, kvalitetniju zaštitu na radu i smanjenje opterećenja rada. Ako želimo zadržati ljude, spriječiti odlazak mladih i obezbijediti razvoj privrede, ne možemo imati situaciju u kojoj je rad u proizvodnji manje cijenjen od rada u administraciji, iako upravo privreda stvara najveći dio nove vrijednosti iz koje se finansira javni sektor – rekao je on.
Dodao je da je potrebno otvoriti ozbiljan društveni dijalog o odnosu javnog i realnog sektora.
– Ne kroz podjele i optuživanja, već kroz jasne kriterijume: koliko ko zarađuje, kakvu odgovornost ima, kakve rezultate ostvaruje i kakvu vrijednost stvara za društvo. Samo tako možemo doći do pravednijeg i održivijeg sistema – poručio je potpredsjednik Saveza sindikata Republike Srpske za privredu.
Poslodavci bilježe istorijske milijarde, radnici u Srpskoj čekaju minimalne penzije
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.