U BiH, u prosjeku, 10 žena godišnje strada u zločinu femicida. Pretprošla, 2024. godina, ostaće upamćena po crnom rekordu: tada je ubijeno 14 žena.
Većina ubica su partneri ili bivši partneri, a većina ubijenih žena je glavom platila odluku da – napusti supruga ili momka, najčešće nasilnika.
Patrijarhalni obrazac, koji se gotovo uvijek ponavlja, svjedoči da se počinioci femicida svete ženi, koja se usudila da ih ostavi, a sve se to temelji na “hiljadugodišnjoj tradiciji” po kojoj muškarac “ima pravo” da gospodari ženom, pa i njenim životom.
Tako je bilo i u slučaju svirepog ubistva Elme Godinjak. Ali, ovo ubistvo nas suočava i sa surovom istinom da su mnoge institucije, profesije i pojedinci u BiH saučesnici u zločinu femicida i da je nasilje nad ženama još uvijek tabu.
Elma Godinjak nije ubijena u nekoj “zabiti”, nego usred Sarajeva, glavnog grada BiH. Elma nije bila “jadnica koja trpi”, nego novinarka. Ubica nije nikakav “žestoki momak sa asfalta”, naprotiv zaposlen je u zaštitarskoj agenciji i imao je pravo da nosi oružje, istina samo na poslu, ali sve dok se zločin nije desio njegovim poslodavcima nije smetalo da on naoružan šeta gradom.
Elmin progonitelj je imao zabranu prilaska, ali to nije spasilo žrtvu. Gdje je bila policija da spriječi zločin?
Dakle, nameće se pitanje: da li je profesija kojom se Elma bavila, učinila dovoljno da dekonsturiše femicid? Ili su i mediji saučesnici, širenjem “klikabilnih” priča o jadnom ostavljenom muškarcu, o ljubavi i ljubomori, nazivajući zločin “porodičnom tragedijom” ili “romansom sa tragičnim krajem”.
I da li zaštitarske agencije zaista vode račune kome povjeravaju poslove na “čuvanju bezbjednosti” i kome daju amin da nosi oružje?
Novija istorija femicida pokazuje da se ponavljaju i obrasci društvenog ponašanja, uključujući i famozno “nemiješanje u privatne stvari”.
Sjetimo se svirepog ubistva mlade profesorice Aldine Jahić, usred Mostara, u jednom “uglednom” hotelu. Aldinu je ubica, takođe ostavljeni partner, jurio kroz grad, a taksisti, prolaznici i hotelsko osoblje su čuli kako viče “ima pištolj, ubiće me!”
Sjetimo se i ubistva Nizame Hećimović u Gradačcu, koju je njen dželat, ostavljeni suprug, kasapio pred očima njihove bebe i krvavi pir prenosio na društvenim mrežama. Imao je hiljade pratilaca i stotine poruka podrške!
Sud je odbio da nasilniku zabrani prilazak Nizami. Ona je pobjegla na “nepoznatu lokaciju”, ali je iz policije ubica saznao gdje se ona nalazi.
A 2020. je Branislav Stanivuković nedaleko od Laktaša nasred ulice svoju suprugu Milicu Marinković polio benzinom i zapalio, pred očima njene maloljetne kćerke. Djevojčica je očajnički pokušavala da spasi majku.
Milica je, pogađate, pokušala da napusti nasilnika, koji ju je godinama maltretirao. U trenutku femicida, zločinac je već bio pravosnažno osuđen zbog dilanja droge. Za svirepo ubistvo supruge dobio je 30 godina zatvora.
Četiri godine ranije, davne 2016., usred Banjaluke je bivši suprug ubio suprugu, jer “nije mogao podnijeti razvod”. Nakon toga je izvršio samoubistvo.
A 2013. godine je sin jedinac jednog kontroverznog biznismena u Prijedoru metkom u glavu presudio 23-godišnjoj djevojci, koja ga je ostavila. I on se nakon zločina ubio.
Nabrajanje, naravno, ne služi ničemu, ako iz njega ne izvučemo pouku i ako se društvo ne suoči sa gorkom istinom da svojim (ne)činjenjem ide na ruku ubicama žena.
Na to je, krajem prošle godine, Fondacija Udružene žene Banjaluka, pokušala skrenuti pažnju, učešćem u intrigantnoj regionalnoj kampanji pod parolom “Dok nas smrt ne rastavi”.
Radilo se o performansu. Mlada crnokosa žena šetala je Sarajevom u crnoj vjenčanici noseći buket kao krv crvenih ruža.
Žena u crnoj vjenčanici bila je Maja Gasal, poznata aktivistkinja i bivša poslanica u Parlamentu BiH.
Kada su fotografije žene u crnom i video materijal objavljeni na društvenim mrežama, komentari su, kako je navela Maja, “oslikali surovu realnost našeg društva”.
– Komentari su bili svakakvi: Od toga da sam muškarac, a ne žena, da izgledam ovako i onako, do toga da je ima mnogo bitnijih stvari u ovoj državi nego da se pitamo zašto neko šeta ulicama Sarajeva u 10 ujutro u crnoj vjenčanici i da bi najbolje bilo da svako gleda svoja posla – napisala je Maja Gasal.
A upravo “gledanje svog posla” potvrđuje da okrećemo glavu od femicida i ostalih oblika nasilja, u stilu “ne tiče me se, njihov život je njihova stvar, neće se to meni desiti”.
Dok se jednom ne desi.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.