Sve ono što me dovelo u Njemačku izgubilo se i u jednom trenutku sam pomislio: dosta je, ne želim da moja djeca, ako ih ikada budem imao, odrastaju u ovoj zemlji – priča Janis N., koji je napustio grčko ostrvo Samos sa 18 godina kako bi studirao građevinu u Njemačkoj.
Privukla ga je reputacija Njemačke kao zemlje jednakih prilika i socijalne pravde. Godine 2020, nakon 16 godina i stečene diplome magistra, odlučio je da se vrati u domovinu.
Dotad je radio u njemačkom gradu Esenu kao rukovodilac projekata u privatnom sektoru, a zatim kao građevinski inženjer na izgradnji mostova u javnom sektoru, prIJe nego što se oprobao kao frilenser.
– Dao sam sve od sebe da u Njemačkoj izgradim život, ali stalno sam nailazio na prepreke – kaže ovaj 39-godišnjak za DW.
Prisjeća se jednog upečatljivog primjera…
– Radio sam na jednom gradilištu, a klijent je na kraju odbio da plati završni račun od preko 100.000 evra. Kada sam ga pitao zašto, odgovorio mi je: Neću ti dozvoliti da se obogatiš ovdje u Njemačkoj – priča Janis.
Kaže da je to bio jasan izraz netrpeljivosti prema njegovom stranom porijeklu. Ključno za njegovu odluku o povratku bilo je osjećanje da nikada nije bio istinski prihvaćen.
Konačnu odluku donio je kada je shvatio da će, bez obzira koliko se integrisao, uvijek biti gledan kao “nekakav Grk”.
– Na fakultetu si prvo lenština iz Grčke, a na poslu korumpirani Grk. Ponosan sam što sam Grk. No, mentalitet koji stoji iza takvih komentara za mene je postao toksičan – kaže Janis.
Mnogi razmišljaju o napuštanju Njemačke
Iste prepreke s kojima se suočavao Janis potvrđene su i u novoj studiji koju je objavio Institut za istraživanje tržišta rada (IAB). Anketa sprovedena među 50.000 migranata uzrasta između 18 i 65 godina, koji su se doselili u Njemačku, pokazuje da jedan od četvoro razmišlja o odlasku. U istraživanje nisu bili uključeni azilanti bez priznate boravišne dozvole, prenosi Telegraf.
Anketa, sprovedena od decembra 2024. do aprila 2025, pokazuje da su visokoobrazovani, uspješni i dobro integrisani oni koji najčešće planiraju napustiti Njemačku, a to su baš ljudi koje Njemačka najviše treba.
Prema studiji, namjera odlaska rezultat je “kompleksne kombinacije ličnih i ekonomskih razloga, problema sa integracijom u društvo i percipiranog društvenog prihvatanja”.
Ispitanici su dodatno navodili porodične razloge, političko nezadovoljstvo, visoke poreze i birokratiju.
Trenutno više od četvrtine stanovništva Njemačke ima migrantsko porijeklo. Od 2015. doselilo se oko 6,5 miliona ljudi, uglavnom iz Sirije i Ukrajine.
Bez znanja jezika živiš kao duh
Utku Sen, 33-godišnji stručnjak za sajber bezbednost, takođe je napustio Nemačku nakon tri godine, vođen sličnim osećajem isključenosti. Prvu godinu u Berlinu opisuje kao “medeni mesec”, ali kasnije je shvatio koliko život može biti težak za novopridošlice bez znanja nemačkog jezika.
“Kao Turčin, uvek sam se osećao kao građanin drugog reda. Pomišljao sam da će mi trebati decenije da postanem deo nemačkog društva – a možda se to nikada i ne dogodi”, kaže Utku.
Nakon što je na YouTube-u objavio video na turskom jeziku o svakodnevnoj diskriminaciji u Nemačkoj, koji je pregledan gotovo pola miliona puta, preselio se u London. U videu je život u Nemačkoj uporedio sa likom Brusa Vilisa iz filma Šesto čulo.
“Tamo negde postoji život, ali ti mu ne pripadaš. Kružis oko njega kao duh. Drugi ljudi nisu ni svesni da postojiš i ne možeš se povezati s njima”, navodi.
Sen kaže da mu je život u Londonu znatno lakši jer može da komunicira na engleskom jeziku.
“Za razliku od Nemačke, Britanci su uglavnom otvoreniji i prihvataju strance i različite kulture. Ovde nisam doživeo nikakvu diskriminaciju. To mi je dalo osećaj pripadnosti društvu i povećalo ljubav prema njemu”, rekao je.
Tečno znanje jezika ne pomaže uvijek
Prema riječima Kaline Velikove iz Bugarske, čak ni tečno znanje jezika ne uklanja nužno prepreke sa kojima se stranci suočavaju u Nemačkoj. Velikova (35) provela je devet godina u Bonu, gde je studirala i radila kao socijalna radnica. Kaže da se prvi put osjećala isključenom već za vreme studija – iako je govorila savršeni njemački.
– Nikada neću zaboraviti koliko je trebalo ljudima da me prihvate, čak i samo kao koleginicu. Jednog dana bismo razgovarali, a sljedećeg se ponašali kao da me ne poznaju. To se jednostavno ne dešava tamo odakle ja dolazim – kaže Velikova.
S vremenom je stalan osjećaj društvene distance počeo da utiče na nju.
– Počela sam da se zatvaram. Imala sam osjećaj kao da razvijam alergiju na Njemačku – a to nisam željela – kaže Kalina.
Godine 2021. napustila je Bon i vratila se u Sofiju, gde sada radi kao rukovodilac projekata.
– Naravno, i ovdje ima svakodnevnih izazova. Ali u cjelini, kvalitet mog života se poboljšao, iako zarađujem manje i radim više – ističe ova mlada Bugarka.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.