Dok se u mnogim vrtićima vodi računa da se dijete ne uprlja, kod nje je najvažnije da nešto vidi, dotakne, doživi i zapamti za cijeli život.
Vrtić “Švrća” u Gornjoj Toponici postao je poznat po potpuno drugačijem pristupu radu sa djecom. Umjesto da najveći dio dana provode u zatvorenom prostoru, mališani gotovo svakodnevno izlaze u prirodu, istražuju biljke, njive, dvorišta i potoke, uče o životu iz neposrednog iskustva i razvijaju odnos prema svijetu koji ih okružuje.
Za vaspitačicu Branislavu Liku, poznatiju kao Maca, upravo je to suština djetinjstva. Kako ono Pikaso kaže, ko ne želi nešto da uradi, nađe izgovor, a ko želi, nađe način. Ono što je moj zadatak, pored svih tema čitanja, pedagogije, psihologije, metodika i svega ostalog, moj osnovni zadatak je da napravim dobru, lijepu uspomenu zauvijek – počela je Branislava za televiziju Una i emisiju “To je život”.
“Pa šta ako se uprljaju?”
Takav način rada često izaziva iznenađenje, jer djeca sa njom obilaze mjesta na koja se rijetko odlazi u okviru redovnog vrtićkog programa. Ona, međutim, kaže da je mnogo puta nailazila na pitanja zbog čega djecu vodi u prirodu kada postoje razni rizici. Kako sad ti možeš da povedeš djecu u njivu? Pa šta će reći saradnik za preventivnu zdravstvenu zaštitu? Pa sunce peče, pa sunčanica, pa zmije, pa koprive, pa pašće dijete, uprljaće se, pa šta će roditelji da kažu? Bože moj, to su krpe. Krpe koje će prerasti za mjesec dana i dobiće nove krpe. Odjeća je beznačajna, sve je beznačajno. Najvrjedniji je ljudski život, odnosno dječiji život. To je osnova djetinjstva – poručuje Maca.
Ona smatra da se djeca najbolje razvijaju kada kroz iskustvo upoznaju svijet oko sebe, a ne samo kroz unapred pripremljene aktivnosti.
Kaže da joj nije najvažnije da djeca nauče sva slova i brojeve prije škole, već da postanu radoznali, slobodni i sigurni u sebe. Hoću da se u nekom dijelu života sjete šta su naučili u vrtiću. Čovječnost, empatiju, zajednički život, ljubav, posvećenost. To građenje uspomena je najbitnije u detinjstvu. Sve se ostalo da naučiti iz knjiga, ali uspomena je bitna. Djeca kad dođu kući neće reći šta su jela, ali će reći: “Danas smo išli na rijeku, danas smo vidjeli to”. To što su vidjeli, to što su dotakli, to što su doživjeli, to je učenje. Kosa tanka, uspravna, debela, brojevi, sve će to doći samo od sebe. To ćemo spontano savladati i pripremiti se za školu. Meni je bitnije da ih pripremim za život – ističe ona.
Djeca kažu da je vrtić drugačiji
Da se način rada razlikuje od mnogih drugih vrtića potvrđuju i sami mališani.
Jedan od dječaka kaže da je ranije išao u gradski vrtić i da tamo nije bilo isto.
– Već sam bio u jednom vrtiću u gradu. Malo su više stroge vaspitačice. Ne izvode nas napolje i u prirodu. Važno je da učimo u prirodi zato što je lep miris, imaš lep pogled, možeš da dodirneš travu i lišće – pričaju deca uglas.
Ni prljave patike, kažu djeca, nisu problem.
– Ja sam juče se mnogo uprljala. Patike su mi ostale prljave kad sam se spakovala. Ali mi to ništa ne smeta, zato što samo mogu da obrišem patike i to je to – kaže jedna devojčica.
“Najveći uspjeh je srećno dijete”
Branislava Lika deo radnog veka provela je u Majdanpeku, a zatim se vratila u svoje selo gde je postala jedini vaspitač iz Srbije koji je bio kandidat za prestižnu nagradu “Prosvetitelj”.
Na pitanje šta smatra svojim najvećim uspehom, kaže da to nisu priznanja niti diplome.
– Pitali su me na intervjuima za “Prosvetitelja” koje je moje najveće postignuće. Druge kolege imaju takmičenja, trofeje i zahvalnice. Moj najveći uspjeh je srećno dijete. Srećno dijete koje trčeći ulazi u vrtić. Srećno dijete koje se slobodno igra u svim prostorima. Srećno dete koje pita, koje ima poverenja da zagrli, da sedne u krilo. To razmenjivanje energija između nas je za mene moje najveće postignuće. Zahvalna sam na svim ovim godinama i mislim da mogu još da dam. I mislim da imam kome – zaključuje Branislava Lika za televiziju Una, a prenosi Blic.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.