Ako se osvrnemo na mjesece iza sebe, kao na dlanu su se pokazivale, na jednoj strani, sve naše manjkavosti kao što su neznanje, neodgovornost, neuređenost, profiterstvo, privilegovanost, socijalna raslojenost, kratkovidost, moralna i druga posrnuća. Baš onakvi kakve ih inače znamo, samo su došli do izražaja.
Sa druge strane, oni koji su i inače ljudi, u punom značenju te riječi, su to i sada potvrdili, bilo požrtvovanošću, bilo trudom, učenošću, humanošću, razboritošću ili na neki drugi način. Jednostavno, u pandemiji se sasvim jasno vidi ko je ko, a kakvi smo to zapravo kao kolektiv.
Da upotrebimo jednu pošalicu koja kruži među ženama – kad se sve sabere, možemo samo skroz da se oduzmemo. Jer nije baš lijepa ta slika koju dobijemo.
Možemo sa punim pravom reći da za nju ima hiljadu razloga i uzroka izvan nas samih ili naših moći, da mi nismo ništa gori ni bolji od ostatka svijeta i mnogo šta slično, ali ta slika je tu, kako god da se osvrnemo.
Nije nas u tom pogledu iznevjerio ni povratak u škole, jer su se već u prvim danima pokazale naše boljke za koje i inače znamo, a u prvom redu nesavjesnost, pa nedorečeni ili besmisleni propisi, prebacivanje odgovornosti, propusti u organizaciji, a sve začinjeno i predizbornim iskorištavanjem dece, kao i u „najboljim vremenima“.
Ima u tome svemu, sasvim sigurno i razumljivo, i zamora koronom, vanrednim načinom života, konstantnim osjećajem krivice sa kojim se pola godine živi (što si živ, što si se razbolio, što se nisi razbolio, što ideš na posao, što ne ideš, što ugrožavaš starije oko sebe i tako unedogled), ima sluđenosti neuvjerljivim i poluinformacijama, ali nažalost, ima i svega prethodno pomenutog.
Pandemija i vanredna situacija su, na kraju krajeva, dobro došli mnogima kao pokriće za održavanje statusa kvo, a i to se vidi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu