Dimitrije Bjelica, koji ga je pratio na tom putu, te o svemu pisao u knjizi “Bobi Fišer genije koji se ne vraća”, pripovijeda kako je poslije turnira na Bledu, sa Fišerom otputovao u Zagreb. Tamo se Bobi lijepo obukao i spremio da krene na mini turneju po Jugoslaviji, gdje je za određeni novac igrao simultanke.
Prva takva bila je zakazana u Ljubiji, gdje je šahovskog vunderkinda čekalo trideset rudara. U Ljubiju su iz Zagreba stigli taksijem, a Fišer je, samo što je simultanka počela, počeo da pravi grimase zbog bolova u stomaku. Neki od rudara su pomislili da se mlada šahovska zvijezda prenemaže, pa vidjeli u tome šansu da ga pobijede.
No, čak i pod ozbiljnim bolovima Bobi je prosto pomeo rudare iz drevne Ljubije. Samo jedan od njih izborio je remi, ostali su izgubili. Da je Bobi imao sreće tog dana i da nije dobio ozbiljan napad slijepog crijeva, rudari bi ga svakako odveli na stari kop, na kom se željezna ruda na ovom mjestu vadi još od petog vijeka prije naše ere.
Za vrijeme Feničana, kasnije i Rimljana ovaj rudnik bio je direktno povezan putevima sa Solinom, a odatle se metal brodovima raznosio po Mediteranu. Bosanski kralj Tvrtko Prvi smatrao je ovaj rudnik strateškim centrom svoje države.
Bjelica piše kako je Bobiju bilo toliko loše da su ga ekspresno odvezli u banjalučku bolnicu, gdje je proveo tri dana. Doktor Ravlić, koji je utvrdio da Fišer ima napad slijepog crijeva, bio je za operaciju.
No Fišer je insistirao da ga ne operišu, rekavši da se upravo u tom malom crijevu nalazi njegov talenat za šah. Ukoliko bi mu odstanili svepo crijevo, on bi propao kao šahista i nikad ne bi postao svjetski prvak.
Sreća pa su doktori u Banjaluci imali sluha za njegove molbe, pa su mu samo dali jake antibiotike i infuzije. Dok se Bobi lagano oporavljao, njegova bolnička soba postala je šahovska igraonica. Mnogi su dolazili sa šahovskim tablama u rukama želeći da odigraju partiju sa njim.
Jedan od onih koji je uspio bio je berberin Šuvalić. Bjelica kaže da ga je Bobi pustio da ga pobijedi kako bi ga obrijao. I ne samo to, Šuvalić je tražio da mu se Bobi potpiše na papiru na kom je pisalo da ga je brica pobijedio. Od tada zid njegove brijačke radnje u Banjaluci krasi ovaj dokument.
Bobi Fišer je prosto obožavao bivšu Jugoslaviju, bio je mnogo puta gost na šahovskim turnirima, snimio sa Bjelicom televizijsku seriju o šahovskim velikanima… Kasnije, kada je postao svjetski šampion, nije želio da igra nigdje drugdje nego na Svetom Stefanu 1992. godine revanš meč sa Borisom Spaskim.
Organizator tog događaja Jezdimir Vasiljević, materijalno je obezbijedio Fišera, koji je skoro godinu dana poslije revanša sa Spaskim živio inkognito u Banji Kanjiža.
Zbog meča na Svetom Stefanu, američka administracija, koja je 1991. godine uvela sankcije svojim građanima koji saradjuju sa Jugoslavijom, tražila je za Fišera zatvorsku desetogodišnju kaznu. Toliko je povjerenje imao u naše ljude da ga je od 2004. godine u Japanu kao advokat zastupao Džon Bosnić.
Mnogo više zbog svojih antisemitskih izjava, iako je bio Jevrejin, nego zbog kršenja sankcija Jugoslaviji, mogao je lako da dospe u zatvor. Bosnić je sredio da kraj života provede na Islandu. Američki nacionalni heroj, koji je u vrijeme hladnog rata redom pobjeđivao ruske svjetske prvake, postao je persona non grata za vlasti SAD. Mediji su ga ocrnili zbog njegovog otvorenog antisemitizma, pripadništva televangelističkoj Crkvi božijoj, ali i zbog druženja sa nepopularnim političarem Slobodanom Miloševićem u vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji.
I dan danas američki mediji se trude da Bobi Fišer bude lagano zaboravljen. No rudari u Ljubiji ga nisu zaboravili, svake godine na dan kada je posjetio njihov gradić, igra se šahovski turnir u čast neprilagođenog genija.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu