Možda je uznositi rođenim Banjalučanima i Banjalučankama teško priznati da su baš “dođoši” iz Hercegovine, Beograda, Niša, Češke, ili čak sa Manjače i Kozare, utemeljili mnoge simbole Banjaluke, kojima se grad danas ponosi.
Istoričar dr Zoran Pejašinović podsjetio nas je da je otac Gospodske ulice Hercegovac Tomo Radulović.
Malo je koji „obični građanin” uticao na duh Banjaluke tako snažno kao trgovac Tomo Radulović, tada mladi trgovac školovan u Dubrovniku, podsjeća Pejašinović na svom Fesjbuk profilu.
– Preduzimljivost njegovog strica Jeftana i sudbina htjele su da upravo Tomo 1824. godine postane prvi hrišćanski trgovac u Banjaluci. Naime, sposobni i uticajni Jeftan isposlovao dozvolu kod tadašnjeg valije u Sarajevu da njegov sinovac Tomo, otvori radnju u banjalučkoj čaršiji, koja je do tada bila rezervisana isključivo za muslimanske trgovce – ističe Pejašinović.
Biće to istorijski trenutak za banjalučku trgovinu, koja je od tada postala slobodna, dakle dozvoljena i hrišćanima i Jevrejima, a vrijeme će pokazati da je Tomin dolazak prelomni trenutak i za arhitekturu, pa i za evropeizaciju Banjaluke.
Tomo je otvorio radnju u samoj čaršiji, pored Crkvene. Prodavao je kafu, šećer, pirinač, rakiju… a kupovao ponajviše kožu i žito i brzo je postao jedan od najimućnijih i najuglednijih banjalučkih trgovaca i zemljoposjednika.
Valjalo je sagraditi i dobru kuću, kakva priliči imenu i imetku. Pronicljivi Tomo kupio je zemljište što se danas nalazi između Čajevčevog solitera i Gradske uprave, koji je bio neizgrađen, čak i močvaran, te ga je narod zvao Muslina bara.
Na sjevernom obodu Musline bare, tamo gdje je danas opština, gazda Tomo je oko 1855. godine sazidao jednostavnu, poveliku spratnu kuću, u kojoj je i sam neko vrijeme živio sa porodicom.
Kako podsjeća Pejašinović, sedam godina kasnije on je i na južnom kraju bare, na mjestu današnjeg solitera, uz Carski drum koji je upravo trasiran, podigao još jednu poveliku kuću na sprat, koju će neko prozvati – „Albanija”.
Na spratu se stanovalo, a jedno vrijeme tu je boravio austrijski konzul, dok su u prizemlju su bili magaze.
Tako su dvije Radulovićeve kuće omeđile trasu buduće glavne banjalučke trgovačke ulice, Izgradnjom tih kuća, Tomo je nekako najavio i prizvao pomjeranje trgovačkog, pa i arhitektonskog središta grada od Kastela, Ferhadije i bezistana nekoliko stotina metara na sjever.
– Naime, po ugledu na Tomu, novopridošle zanatlije i trgovci, upravo su između njegovih kuća gradili svoja zdanja, sve češće u evropskom duhu, kao lijepe zgrade sa radnjama u prizemlju. Tako se rađala Gospodska ulica – piše Zoran Pejašinović.
Dodaje da je, kako kazuje poznata anegdota, Tomo Radilović na „Albaniju” nekom prilikom istakao tablu sa natpisom „Gospodska ulica”, čime je “i definitvno kumovao imenu svog čeda”.
Ulica je, više puta mijenjala zvanično ime, ali je u narodu uvijek bila i ostala – Gospodska.
Pejašinović smatra da osnivaču i prvom gospodaru Gospodske ulice Banjalučani treba da se oduže “nekim biljegom”.
-Možda bi pismeno, lijepo poprsje ispred Čajevčevog solitera, recimo, u onom malom ružičnjaku, bila prava mjera za to – poručuje Pejašinović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu