Sve što je mislio i govorio, pokazivao je na djelu, a ima je vrlo jasan stav o postu i svetoj tajni Pričešća.
Njegov osvrt na ovu veoma važnu temu prenosimo vam u cjelosti:
– Šta za duhovni život hrišćanina znači sv. Pričešće jasno je iz te riječi samoga Gospoda: “Ja sam živi Hljeb koji je sišao s neba. Ko jede od ovoga Hljeba živjeće vječno… Ako ne jedete tijela Sina čovječijeg i ne pijete krvi njegove, života nećete imati u sebi. Ko jede Tijelo moje i pije Krv moju ima život vječni i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. Jer je moje Tijelo pravo jelo i Krv moja pravo piće.”
Iz potpune vjere u ove riječi Gospodnje, prvi su hrišćani žurili sv. Pričešću ne po nekom naređenju, nego neposredno iz osjećanja da bez Njega ne mogu duhovno živjeti, upravo onako kao što čovjek ne diše po naređenju, nego spontano, osjećajući da se bez vazduha guši i da umire.
Odlazili su svagda nedjeljom i praznikom na svetu Liturgiju i na đakonov poziv “sa strahom Božjim i vjerom pristupite!” svi su u redu, prilazili i pričešćivali se.
Oni su pritom potpuno osjećali da pristupaju najdubljoj tajni naše vjere i najvećem daru Božijeg milosrđa, pa su se trudili da Svesvetnom i Prečistom Bogu, u svetom Pričešću, prilaze u čistoti i svjetosti srca i duše.
Zvali su se “sveti” i zaista su bili sveti; čuvali su se od svakog grijeha, jer su znali da “ko čini greh, rob je grijehu”, da grijeh okreće čovjeka na pravac koji vodi suprotno od Boga, prlja dušu i čini je nesposobnom za sveto Pričešće.
Onaj ko bi ipak pao u grijeh, odmah se dizao, ispoviješću čistio dušu od njega da ne bi u nečistoti primio sveto Pričešće: “Jer, koji nedostojno jede i pije ( Hleb i Čašu Gospodnju ) sud sebi jede i pije, ne razlikujući Tijela i Krvi Gospodnje.”
U isto vrijeme, hrišćani su sveto držali i ustanovu posta, znajući da je post božanska ustanova, jer je još u Starom Zavjetu Bog naredio post kao “naredbu vječnu”.
U Novom Zavjetu je sam Gospod Isus Hristos postio i rekao da će Njegovi učenici postiti. Postili su Apostoli i svi Sveti… Post su držali u određeno vrijeme radi potrebe posta, a pričešćivali se radi potrebe pričešća stalno, kako za vrijeme posta tako i za vrijeme mrsa; u postu se postilo i pričešćivalo, u mrsu se mrsilo i pričešćivalo, onako kao što danas čine sveštenici.
Prvobitno nije bilo neke posebne pripreme za Pričešće, niti je post smatran za jedno od sredstava za njega. Za pričešće se pripremalo cjelokupnim životom, držanjem svih Božjih zapovesti i čuvanjem od svakog grijeha.
Tako su postupali i sveštenici i vjernici u hrišćanskoj Crkvi za čitavo vrijeme progona, za prvih 300 godina, dok su u nju stupali samo oni koji su iz čvrste vjere u Carstvo nebesno bili spremni na sve teškoće da bi ga zadobili. Moralni život hrišćana tada je bio na velikoj visini. No, kada je došla sloboda, pod carem Konstantinom, 313. godine, Crkvi su počeli prilaziti i oni koji u njoj nisu tražili i našli “blago skriveno u polju” i koji nisu bili spremni da sve dadu da bi kupili to polje…
Stoga se nivo moralnog života hrišćana u mnogome snižava. Svetom pričešću mnogi pristupaju i tada redovno, ali bez ozbiljnog staranja da za Njega budu što dostojniji. Drugi, pak, počinju svoj redovan prilazak sv. Čaši da odlažu, sa izgovorom da žele da se što bolje pripreme.
Ali borbu za očišćenje svoje duše nisu vodili stalno, nego povremeno, samo nekoliko dana prije Pričešća. No, i to im je padalo teško, pa su sve češće odlagali pripremu i samo pričešćivanje, dok nisu spali na to da se pričešćuju samo četiri puta godišnje ili još rjeđe.
Zbog onih prvih, Crkva je, po riječima sv. Jovana Zlatousta, i ustanovila 40 – dnevni post pred Božić i Vaskrs: Primjetivši štetu koja dolazi od nemarnog postupanja, Oci odrediše 40 dana… da bi smo svi mi, očistivši pažljivo u ove dane molitvama, milostinjom, postom, svenoćnim bdijenjem, suzama, tako pristupili sv. Pričešću čiste savjesti, koliko je to moguće.”
One druge pak, sveti otac pominje da se moraju truditi ne samo pred pričešće nego da im valja da mogu stalno živjeti tako da mu čiste svjesti mogu redovno pristupiti. Na pitanje kojima treba dati za pravo, onima koji se često pričešćuju ili onima koji to rijetko čine, on odgovar: “Ni jednim ni drugim nego onima koji to rade čistim srcem i besprijekornim životom. Takvi neka pristaju svagda. A koji nisu takvi – nijedanput. Zato što oni na sebe navlače sud, osudu, kaznu i muke.”
No od svih sredstava čišćenja duše za ovaj najprisniji susret i za sjedinjenje sa Gospodom, o primanju Njegovog Tijela i Krvi, u svjesti našeg naroda došlo se dotle da se u tjelesnom postu vidi sve i sva.
Mnogi od sveštenika postaviće pred Pričešće vjernom samo jedno pitanje: „Jesi li postio?” i , kad čuju potvrdan odgovor, reći će: “Pristupi!” Kao da je to jedino važno, a sve drugo nebitno, i to – da li ovaj zna čemu pristupa i zašto, i to – zna li Simbol vjere i osnovne molitve, i da su mu usta i jezik čisti od laži, psovki i ružnih riječi, i da možda nisu bludnici; a ako je u pitanju žena, da nije možda sujeverna, da ne ide vračarama i gatarama, da ne nosi nikakve amajlije, ili da možda ne vrši pobačaj…
A o interesovanju sveštenika za redovnu molitvu, čitanje sv. Pisma i ogomislije onoga ko želi da se pričesti, i da ne govorimo.
Protiv ovakvog mehaničkog pristupa sv. Pričešću, u pravoslavnom svijetu sveštenici – pastiri intezivno nastoje na tome da se vjerni što češće, po mogućstvu na svakoj Liturgiji pričešćuju, spremajući se za to stalnim bdenjem nad svojom dušom.
Poznajući dobro duhovno stanje svakog pojedinačnog člana svoje pastve, jednima savjetuju da se pričešćuju više puta u toku posta, drugima da to čine i u vrijeme mrsa, pri čemu nekima da poste dva – tri dana nekima sedam dana, a nekima da se pričešćuju stalno i bez posta…
Neosporno je da i shvatanje naših vjernih treba uzdizati u pravcu redovnog pristupanja sv. Tajni Pričešća, ali pod uslovom da stalno bdiju nad čistotom svoje duše, nad držanjem duhovnog posta, čuvanjem srca, očiju, ušiju, i sviju čula od svega grešnog, a ne samo držanjem telesnog posta i to samo nedjelju dana pred Pričešće. Znači, treba se sačuvati svake krajnosti i jednostranosti”, zaključio je svojevremeno patrijar, a njegove riječi prenio je portal rastko.rs.
Kako se pravilo priprema čovek za sveti čin pričešća?
Kad god je vjernik u pirlici da primi tijelo i krv Gospoda Isusa Hrista, treba da se pred tim pokloni kao pred najsvetijom tajnom, nastojeći da za to vrijeme misao i osjećanja posveti isključivo Bogu i njegovoj ljubavi prema čovjeku.
Pričešće se u pravoslavnoj vjjeri smatra za najljepši dar koji vjernici mogu da dobiju od samog Boga. Vjeruje se da ovim postupkom čistimo dušu i tijelo, tako što dušu za pričešće pripremamo molitvom i dobrim djelima, a tjelo postom.
Veče pred pričešće vjernici odlaze na večernje bogosluženje i od ponoći ništa ne jedu i ne piju dok se ujutru ne pričeste. Smatra se da je neophodno prije pričešća obaviti ispovijest kako bismo se naglas prisjetili naših loših djela, izbacili iz duše negativne elemente i čistog srca pristupili svetoj tajni pričešća. Takođe, prije pričešće se čita molitva.
Pričešće ili evharistija je najvažnija sveta tajna u hrišćanstvu, a smatra se da je ustanovio sam Isus Hrist na Tajnoj večeri. Vjernici se pričešćuju tako što uzimaju hljeb i vino (simboli za krv i tijelo Hristovo).
Nakon što ste se pričestili treba pročitati molitvu poslije pričešća, ali i čuvati se od loših dela i ne ponavljati greške za koje ste se prije pričešća pokajali.
Prema pravoslavnoj vjeri pričešće se smatra važnim za spasenje duše, odnosno za borbu protiv negativne energije.
Ima slučajeva kada se obavezne pripreme za Pričešće mogu izostaviti. To se odnosi na teške bolesnike, koji su bolešću privezani za postelju, ili im je bolest takvog karaktera da zahtijeva brzo Pričešće, kako bi se bolesnik prije smrti sjedinio sa Bogom. To Pričešće se obično obavlja u samom domu. Sveštenik donosi svete darove u dom bolesnika, prethodno ga ispovijedi, pa ga pričesti, piše Stil.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu