Godine prolaze, TIŠINA OSTAJE: Porodice žrtava koje Božić dočekuju BEZ PRAVDE

Ali ima i onih kojima su praznici najteži dani u godini. Za njih Božić ne miriše na kolače, već na tišinu, praznu stolicu i pitanja bez odgovora.

Godinama unazad, iza zvaničnih saopštenja, sudskih procesa i naslova, ostali su roditelji koji su sahranili djecu i djeca koja su ostala bez roditelja. Kamere su se ugasile, javnost je nastavila dalje, ali bol je ostala ista.

Na jednom mjestu danas su majke i očevi koji dijele istu sudbinu, da praznike dočekuju bez onih koje su najviše voljeli.

Da li je životna sudbina mogla biti drugačija i zašto baš ona ili on, pitanja su koja ne blijede, a kako vrijeme odmiče, postaju i sve glasnija.

Majka ubijenih Slaviše i Nedeljka Ćuluma, otac Save Čolića, majka Dejana Kostića, otac Suzane Simikić, roditelji Davida Dragičevića, svi oni već godinama čekaju istinu, pravdu ili makar priznanje da njihova bol nije zaboravljena.

Kao i u slučaju ubistva Slaviše Krunića, koji je potresao cijelu zemlju, javnost je tada bila glasna, a danas je tišina često glasnija od istine. Ubistva Davida Dragičevića, Suzane Simikić, Srđana Kneževića, Milana Vukelića i mnoga druga u Republici Srpskoj još nisu ni ugledala ni sudski proces i ubice su i dalje na slobodi.

Njihove priče razlikuju se po imenima i okolnostima, ali osjećaj je isti, vrijeme je stalo onog dana kada su izgubili svoje najmilije. Sudski procesi su dugi, neki nisu ni počeli, odgovori su spori, a praznici svake godine ponovo otvaraju rane.

– Ja bih vjerujte davno otišla, bilo gdje, pa makar i u Albaniju, da tražim azil. Ali, ne mogu ostaviti svoja dva groba, da ih ne posjećujem. To je jedini razlog što sam ja ostala ovdje u ovoj državi. Jedini razlog, vjerujte mi- izjavila je Slavica Maletić, majka kojoj su u različitim slučajevima ubijena dva sina Nedeljko i Slaviša Ćulum.

Nebojša Čolić čiji je sin Savo ubijen u maju prošle godine u Banjaluci kaže da kao roditelj nije uspio svoga sina da sačuva i da više ne zna šta da radi.

– Ispadam prema svome sinu kukavica. Nisam uspio kao roditelj da ga sačuvam. Ja više ne postojim. Ja bih više volio da sam legao kraj njega, ali imam još te tri kćeri, imam unuče i to je ono što me drži i što me djeca mole nemoj tata ništa napraviti. Ne mogu objasniti. Svaki dan palim svijeću i kadim kuću nag rob idem svaki dan- rekao je Čolić.

Jovo Simikić, otac Suzane koja je ubijena sa samo 14 godina 9. maja 2001. na povratku iz škole u mjestu Ražljevo, na lokalnom putu u blizini Brčkog.  

Učenica osmog razreda osnovne škole Suzana Simikić kobnog dana vraćala se iz škole. Izašla je na uobičajenom mjestu, autobuskoj stanici na lokalnom putu, udaljenoj nekoliko stotina metara od porodične kuće.

Umjesto da istraga bude prioritet policije, sve dok se ubice ne pronađu i sankcionišu drakonskim kaznama, učinjeno je suprotno.

Suzanin otac, Jovo Simikić, koji je godinama odbijao medije iz opravdanih razloga, za Srpskainfo je prije nekoliko godina otvorio dušu o teškom zločinu koji mu je razorio porodicu.

– Moju djevojčicu su ubili bivši pripadnici Vojne policije RS. Policija ih je uhapsila odmah, ali i pustila. Evo, ubice su na slobodi, jedan je nedavno poginuo, a policija se svakih par godina “sjeti” da vodi istragu, pa pokrenu nekakve akcije da zamažu oči javnosti, poput ove da od ljudi iz susjednih sela uzimaju DNK. To nema blage veze sa životom što rade – ispričao je ranije ogorčeni otac ubijene djevojčice.

Podsjećanje na ove slučajeve nije otvaranje starih rana, već pokušaj da se ne dozvoli da oni postanu samo statistika.

Božić je praznik nade, ali i sjećanja.

Za ove porodice, nada je da će istina jednom izaći na vidjelo, a sjećanje da njihovi najmiliji neće biti zaboravljeni.