Ovakve situacije postaju sve očiglednije u svakodnevnim interakcijama i sve je jasnije da se uveliko gubi smisao za pristojnost, poštovanje i međugeneracijsku povezanost.
Psiholozi ističu da je razlika u vaspitnju vidljiva posljednjih decenija, a uzrokovana je promjenama u društvu, tehnologiji i životnim prioritetima.
-Ranije su porodice bile više međusobno povezane i podržavale su jedne druge u odgoju djece. Savremeni trendovi su donijeli da su danas roditelji često preopterećeni poslom, vremenski ograničeni ili pod pritiskom društvenih normi da djeci “olakšaju život”. Uz to, tehnologija je omogućila djeci pristup sadržajima koje roditelji teško kontrolišu – ističe za Srpskainfo Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut.
Znakovi nevaspitanja
Ono sa čim se ona susrela u svojoj praksi je da mnoga djeca izgovaraju “nemam vremena” ili “pod stresom sam” već u ranoj dobi. To je, naglašava, odraz dinamike modernog života koju preuzimaju od odraslih. Osjećaju se kao da moraju stalno juriti i “uzimati što mogu”, često bez osjećaja odgovornosti prema zajednici.
Jedan od najčešćih znakova nevaspitanja je nepozdravljanje i izostanak osnovnih manira. Djeca često ne kažu “dobar dan”, “doviđenja” ili “hvala”. Tu je i opravdavanje lošeg ponašanja, odnosno nedostatak empatije, pa se često čuje da “to je bila samo šala” ili “nisam ja kriv”. Djeca danas otvoreno prkose učiteljima ili roditeljima, a u grupi često slijede vođu, bez osjećaja odgovornosti.
-Iz svoje školske prakse sjećam se situacije kada su učenici tokom odmora bacali smeće na pod u školskom hodniku. Kada sam ih upitala zašto to rade, odgovorili su: “Čistačica će to pokupiti, to je njen posao.” Ovaj odgovor govori o nedostatku poštovanja prema radu drugih, što se uči kod kuće – naglašava Savanović Zorić.
Kada u svom okruženom primjetimo dijete koje se ne ponaša onako kako mi smatramo da bi trebalo, uvijek komentarišemo kako ga roditelji nisu vaspitali. Psiholozi ističu da su roditelji prvi model ponašanja, ali odgovornost vaspitanja nije isključivo na njima.
Ko je kriv?
–Škola, mediji i društvo u cjelini imaju veliki uticaj. Roditelji daju osnovne moralne smjernice, ali ponekad previše popuštaju ili ne postavljaju granice. Škole često zanemaruju vaspitne aspekte zbog pritiska na akademske rezultate, iako su prije svega vaspitno-obrazovne ustanove, a društvo kroz medije promoviše pogrešne vrijednosti – fokus na materijalno, moć i popularnost – upozorava ona.
Nju je, u dosadašnjoj praksi, šokirala situacija kada je djevojčica iz prvog razreda rekla drugarici “imaš li ti išta na sebi, a da nije fejk?”
-Kada sam razgovarala s njom, rekla je da je slične komentare čula kod kuće. Ovaj slučaj jasno pokazuje koliko roditelji nesvjesno prenose svoje stavove i obrasce ponašanja na djecu – govori Savanović Zorić.
I kada vam neko kaže da je star da se mijenja, da je kasno da u pozitivnom smjeru preokrene svoje ponašanja, znajte da nije istina, jer apsolutno nikada nije kasno za promjenu. Naša sagovorinica ističe da ključ u dosljednosti i radu, te da djeca brzo uče kroz pozitivan primjer i povratnu informaciju.
Kao psiholog i terapeut ističe da ponašanje djece odražava društvo i porodicu u kojoj odrastaju. Kada djeca ne razviju osnovne manire, to je znak da su izostali dosljedni primjeri u njihovom okruženju. Prema njenim riječima, jedna od čestih grešaka roditelja danas je “odgajanje kroz strah od konflikta”. Naime, rooditelji žele da budu prijatelji svojoj djeci, pa izbjegavaju postavljati granice kako ih ne bi “povrijedili”.
-Imam dvoje djece i svakodnevno se trudim da im usadim vrijednosti poštovanja, zahvalnosti i empatije. To nije uvijek lako, posebno kada su izloženi drugačijim uticajima u školi ili kroz društvene mreže. Na primjer, kada je moj sin iz škole donio uvredljivu frazu koju je čuo od vršnjaka, sjeli smo i razgovarali o tome kako riječi mogu povrijediti i zašto je važno birati riječi pažljivo. Iz školske perspektive, vidim kako rad s djecom na emocionalnoj inteligenciji donosi promjene. Nedavno smo uveli radionice o prepoznavanju osjećaja i rješavanju konflikata, a rezultati su vidljivi – manje sukoba i više saradnje među učenicima – objašnjava ona.
Ističe kako nije kasno naučiti djecu, a i odrasle, ljepšem ponašanju, ali to zahtijeva dosljednost, rad na sebi i jasne granice.
-Djeca su ogledalo svijeta u kojem žive. Ako želimo generaciju koja poštuje sebe i druge, moramo biti primjer takvog ponašanja. Kao majka, psiholog i neko ko radi više od 15 godina u školi, poručujem da odgoj nije jednostavan, ali svaki trud vrijedi jer djeca nose budućnost na svojim plećima – naglašava Savanović Zorić
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu