Otkako sam ponovo postala mama bebe, primjećujem stvari koje ranije možda nisam vidjela tako jasno.
Prema Izvještaju o radu MUP Republike Srpske za 2025. godinu, tokom prošle godine evidentirano je 90 slučajeva vršnjačkog nasilja, što je za 21,6 odsto više u odnosu na prethodnu godinu.
Danas je Međunarodni dan porodice. Na današnji dan često se govori o važnosti porodice, zajedništvu i ljubavi. Fotografije srećnih trenutaka pune društvene mreže, a porodični život spolja često djeluje skladno i ispunjeno.
Vijest da je u Danskoj pokrenuta ozbiljna stručna reakcija protiv metode uspavljivanja poznate kao „pusti ga da se isplače“ izazvala je ogromne rasprave među roditeljima širom regiona. Više od 700 psihologa i stručnjaka usprotivilo se pristupu koji podrazumijeva ignorisanje bebinog plača kako bi „naučila“ da sama zaspi.
Sve češće u savremenom roditeljstvu susrećemo djecu koja odgađaju obaveze, zaboravljaju zadaće, teško se pokreću na učenje ili pospremanje, a svakodnevnu komunikaciju prate rečenice poput „ne mogu sada“ ili „poslije ću“.
Izbor zanimanja jedno je od prvih velikih životnih raskršća na kojem se mlada osoba nalazi. Pitanje upisa u srednju školu ili na fakultet mnogo je više od odluke o obrazovanju. U njegovoj pozadini nalaze se identitet, osjećaj lične vrijednosti i predstava o budućnosti. Uloga roditelja u tom procesu je velika, ali način na koji se ta uloga ostvaruje pravi ključnu razliku.
Na Međunarodni dan sreće, koji se obilježava 20. marta, svake godine iznova postavljamo isto pitanje – šta je zapravo sreća i zašto nam tako često izmiče?
U društvima u kojima se lojalnost pogrešno izjednačava sa poslušnošću, a kompetencija doživljava kao prijetnja, mobing ne nastaje slučajno. On postaje sistemski alat – tih, uporan i razarajući.
„Zbog straha od neuspjeha ne izbjegavajte činiti nove stvari u životu. Najtužniji je završetak života onaj sa izjavama: trebao sam i mogao sam, a nisam.“ - Louis Boone.
Ova 2026. godina možda nije počela vatrometom, ali jeste većim računima. Struja skuplja, voda negdje jeste, negdje će tek. Čekamo da čujemo kada će poskupjeti grijanje i odvoz smeća, vrtići, prevoz, hljeb... Reakcija građana? Muk.
Zagrljaj je jedan od najjednostavnijih i najprirodnijih načina da pokažemo bliskost. Ne traži posebne riječi, ne traži savršeno raspoloženje – samo da budemo tu. U svijetu u kojem se često dodirujemo ekranima, a rijetko jedni druge, zagrljaj ostaje tihi podsjetnik na ljudsku povezanost.
Postoje faze u životu kada čovjek ima neodoljivu potrebu da se bavi drugima. Da komentariše, procjenjuje, etiketira, navija, napada ili brani. I postoje faze kada to jednostavno nestane. Ne zato što je čovjek postao „bolji“, nego zato što mu je život postao puniji. Kada se sopstveni život počne živjeti, tuđi prestaje biti tema.
Nakon što se svjetla ugase, pokloni se raspakuju, a praznična muzika utihne, ostaje tišina koja ponekad zna da zaboli. Januar se smatra najdepresivnijim i najdužnim mjesecom u godini, a kada završe dani ispunjeni slavljem povratak u rutinu može donijeti pad raspoloženja.
„Nova godina je samo još jedan dan – ali ljudi u nju unesu sva svoja očekivanja.“ — Carl Jung
U posljednje vrijeme svjedočimo šokantnim slučajevima hapšenja osoba koje su osumnjičene za teška krivična djela na štetu djeteta.
Svake godine, kada počne božićni post, vidim isti obrazac: ljudi mijenjaju jelovnik, ali ne mijenjaju sebe. Odjednom svi postimo, ali malo ko se zapita zašto. U duhovnom smislu, post je najdublji oblik samodiscipline i čišćenja. U psihoterapijskom smislu, to je proces suočavanja sa sobom, sa onim što jesmo kada se utišaju spoljašnji stimulansi.
Na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama ne obilježavamo samo datum — obilježavamo borbu koja traje godinama, tiho, nevidljivo, često usamljeno. Podsjećamo se da nasilje nad ženama nije izuzetak, nego surova realnost koju društvo prečesto potcjenjuje, umanjuje ili, što je najopasnije, opravdava.
Međunarodni dan muškaraca, 19. novembar, podsjeća nas na nešto što rijetko izgovaramo naglas: muškarci u našem društvu pate tiho, nose previše i najčešće se umoru predaju u samoći. Dok se govori o njihovoj snazi, rijetko govorimo o pritiscima. Dok slavimo njihovu izdržljivost, zanemarujemo njihovu ranjivost. A iza zatvorenih vrata, previše njih je na ivici sagorijevanja, a da to niko ne vidi.
Znači li odlazak psihologu da sam bolesna?
Kako da mu prenesem da želim zaruke?
