Na šesnaestom kongresu 2002. je naglašeno ublažavanje pozicije prema privatnom preduzetništvu, dok je na nedavno održanom kongresu i formalno okončan post-Maov pokušaj ograničavanja moći pojedinačnog vođe, kroz sistematizovani proces sukcesije liderstva.
Dvadeseti kongres Komunističke partije Kine – KPK, najviše i najvažnije skupštine visokog političkog i vojnog rukovodstva Kine, održan u Pekingu od 16. do 20. oktobra, bio je u fokusu geopolitike.
KPK je organizacija piramidalnog tipa sa bazom od 96,7 miliona članova. Organizacionu strukturu čine: Kongres – kojem je ovaj put prisustvovalo 2.296 delegata i koji je potvrdio izbor 200 od 370 članova Centralnog komiteta partije; iznad CK je Politički biro sa 25 članova – visoki partijski zvaničnici, vojni oficiri i pokrajinski lideri; iznad Politbiroa je njegov Stalni komitet sa 7 članova koji donose većinu ključnih odluka; na vrhu piramide je generalni sekretar partije, koji je ujedno i šef Stalnog komiteta.
Xi Jinping je dobio treći mandat generalnog sekretara partije, predsjednika Kine i šefa Centralne vojne komisije, narušivši time neformalne norme bivšeg lidera Deng Xiaopinga, prema kojima najviši lideri Kine ne mogu biti na visokim državnim funkcijama duže od deset godina tj. duže od dva madata.
Neformalne norme predviđaju da svi kineski funkcioneri koji navršavaju 68 godina života napuštaju visoke državne funkcije i odlaze u penziju.
Kineska i svjetska javnost nije bila mnogo iznenađena odlukom kongesa o ponovno izboru 69-ogodišnjeg Xi Jinpinga, obzirom da se o ovoj mogućnosti već mjesecima spekulisalo.
Geopolitičku javnost su više zanimale Xi Jinpingove političke poruke upućene sa kongresne govornice, koje nagovještavaju namjere Kine u narednom periodu.
U svom uvodnom govoru Xi Jinping je rekao da će rizici i izazovi nastaviti da ometaju dva ključna stogodišnja cilja Kine, da je prvi cilj već postignut prošle godine kada je zemlja dostigla status umjereno prosperitetnog društva u svim aspektima, a da bi drugi cilj – izgradnja moderne socijalističke, prosperitetne, snažne, demokratske, kulturno napredne i harmonične zemlje, trebao biti postignut na stogodišnjicu Narodne Republike Kine 2049.
Kinesko nezadovoljstvo trenutnim međunarodnim bezbjednosnim poretkom je sve glasnije, a ovom prilikom Xi je ponovio da je nacionalna sigurnost temelj nacionalnog podmlađivanja, da je društvena stabilnost preduslov nacionalne snage i da je Kina protiv svakog oblika unilateralizma i blokova, nazvavši NATO i AUKUS malim tvrđavama sa visokim zidovima.
Globalna sigurnosna inicijativa – GSI, iliti – zajednička sigurnost svijeta je inicijativa kojom se dovodi u pitanje uloga SAD i njenih saveza i partnerstava u globalnoj bezbjednosti, i nastoji pokrenuti redefinisanje globalnog sistema upravljanja. Promovisana je na Boa forumu za Aziju u aprilu ove godine, ali zbog ratnih dešavanja u Ukrajini nije privukla veću pažnju na Zapadu.
Tokom prethodnog mandata Xi je transformisao pristup Kine unutrašnjoj bezbjednosti, a sada bi išao i korak dalje, pozivajući na reformisanje globalne i regionalne bezbjednosti u azijskoj arhitekturi.
Xi je rekao da je institucionalni mehanizam jedna zemlja – dva sistema najbolji za Hong Kong i Makao, obećavši njihovo bolje integrisanje u nacionalnu strategiju, da je pitanje Tajvana samo kineska stvar o kojoj će odlučivati kineski narod i da se ponovno ujedinjenje s Tajvanom mora obaviti do 2049, ne isključujući mogućnost upotrebe sile.
Ocjene govore da najavljeni kurs kineske politike neće donijeti samo neograničeno pogoršanje američko-kineskih odnosa i rastuću opasnost od katastrofalnog sukoba u Indo-pacifiku, već prijeti i narušavanje vitalnosti SAD i održivost njenog liderstva u svijetu.
Kinesko preuzimanje Tajvana bi uništilo američku moć na Indo-pacifiku i šire, jer je Tajvan dio tzv. prvog lanca ostrva, koji uključuje teritorije koje su decenijama u savezništvu sa SAD i od ogromnog su strateškog značaja za Zapad.
Konkurencija sa Kinom je počela gutati američku spoljnu politiku. Uhvaćeni izazovom rivala, čiji se interesi i vrijednosti znatno razlikuju, američki kreatori politike postaju toliko fokusirani na suprotstavljanje Kini da rizikuju gubljenje iz vida afirmativnih interesa i vrijednosti koji bi trebali biti temelj američke strategije.
Fokusom na vojnu konkurenciju u Indo-pacifiku, Vašington rizikuje da propusti neke nevojne, ali jednako ozbiljne izazove koje Globalna sigurnosna inicijativa postavlja globalnom regionalnom bezbjednosnom poretku i interesima SAD.
Uz dosta kašnjenja, američka administracija je sredinom oktobra objavila svoju dugo najavljivanu Strategiju nacionalne bezbjednosti, sa glavnim prioritetima spoljne i unutrašnje politike.
Strategija navodi da je saradnja s NATO saveznicima jača nego ikada i da će SAD i saveznici formirati spoljno okruženje za Kinu i Rusiju, koje će uticati na njihovo ponašanje.
U dokumentu na 48 strana se procjenjuje da glavne prijetnje Sjedinjenim Američkim Državama dolaze od imperijalnih ambicija Rusije, rastuće moći Kine i domaćeg terorizma, da je Rusija neposredna prijetnja slobodnom svjetskom poretku, a da je Kina dugoročni protivnik.
Dokumentom se priznaje da je došlo do približavanja Rusije i Kine, potvrđuje da je Rusija još uvijek izuzetno opasan igrač i da mora biti ograničena, upozorava da Kina mora biti nadmašena u konkurenciji i da joj se trebaju uvesti nova izvozna ograničenja, i prihvata da je Kina jedini konkurent koji je kroz izgradnju ekonomske, diplomatske, vojne i tehnološke moći, sposoban promijeniti postojeći međunarodni poredak.
Glavni prioritet američke spoljne politike u bliskoj budućnosti biće konfrontacija s Rusijom i Kinom, kojima je posvećen i poseban dio dokumenta – Naši globalni prioriteti.
Opštu ocjenu geopolitičkog momentuma Indo-pacifika nalazimo u nedavnoj izjavi američkog predsjednika Džoa Bajdena – da zapadni svijet ostaje nespreman za nadolazeću odlučujuću deceniju u svom rivalstvu s Kinom.
(MSc Branko T. Nešković, diplomata i publicista)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu