Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

“INKLUZIJA NE POSTOJI” Ispovijest oca čija djevojčica ima Daunov sindrom otkriva BOLNU ISTINU

Društvo
Autor:

Foto: Jugmedio.rs/RAS Srbija

– Uveli su inkluziju u škole iako nisu bili spremni za to. Zaposleni u školama su ovu novinu dočekali još nespremniji. To smo mi, roditelji koji imamo djecu sa smetnjama u razvoju dobro osjetili na sopstvenoj koži – ovako obično svoju priču o inkluziji započinje Vranjanac Saša Stošić, otac djevojčice sa Daunovim sindromom.

Mia je drugo po redu, od troje djece u domu Stošića i nju je Saša sa suprugom željno iščekivao.

Prije porođaja njegova žena je išla na redovne kontrole i nikada ništa nije nagovijestilo da će roditi djevojčicu s Daunovim sindromom.

– Kada se moja žena porodila, ginekolog mi je u hodniku saopštila da je ona dobro, ali da dijete nije. Na moje pitanje šta se dogodilo s djetetom, odgovorila mi je da će mi sve reći njena koleginica pedijatar. Od nje sam saznao da sumnjaju da se moje dijete rodilo s poremećajem Daunovog sindroma. Takođe mi je saopštila da mogu da ga smjestim u neku od ustanova koje brinu o djeci s ovim i sličnim poremećajina. U tom trenutku me je više ražalostio prijedlog da dijete dam u dom od sumnje da je ona rođena s poremećajem – priča Saša.

Nažalost, sumnje ljekara, u Mijinom slučaju, potvrdila je i analiza DNK koja je urađena u Nišu. Sa konačnom dijagnozom morali su da se pomire i roditelji koji su istog momenta krenuli da čitaju sve što su mogli da nađu o ovom poremećaju, da slušaju tuđa iskustva kako bi svom djetetu mogli da što više pomognu.

To im nikada nije bilo lako, a nije ni sada. Snalazili su se kako su znali i umjeli jer su u toj svojoj muci bili prepušteni sami sebi.

– U početku nismo znali ni da imamo pravo na tuđu njegu i pomoć. A kada smo napokon podnijeli zahtjev nadležnoj ustanovi, upravo tu smo shvatili koliko ti ljudi mogu da budu nemilosrdni prema tuđoj muci. Naime, kada smo došli na zakazani termin oni nas nisu odmah primili. U međuvremenu je Mia morala do toaleta. U tom trenutku su nas pozvali i kada sam ih zamolio da pričekaju koji minut, arogantno su mi sopštili da ne mogu da čekaju jer moraju da prime još dosta pacijenata. Odmah sam im odgovorio da nisu ni krenuli na vrijeme da rade i da nije ni čudo što kasne. Sankcije su uslijedile tako što je Miin zahtjev odbijen – kaže Saša.

Problema je bilo i u vrtiću. Saša je Miu svakog jutra odvodio u vrtić sa starijim sinom i tu ga je frapirala nebriga Miinog vaspitača. Kada se svojim očima uvjerio da ona ne umije da se vrati u svoju grupu i da vaspitačica ne primjećuje njeno odsustvo, on je morao da interveniše kod direktora ove ustanove.

– Dok je boravila u vrtiću pedagog je sa Miom razgovarao samo dva puta. Prvi put je vidio kada je upisivana u vrtić, a sledeći nakon više mjeseci. Prilikom tog drugog susreta on je konstatovao da je Mia baš porasla, na šta sam odgovorio da tu razliku u visini ne bi primjetio da je sa njom češće radio. Tada sam shvatio da ona iz vrtića neće ponijeti nikakvo znanje i odlučio sam da je za nju najbolje da tamo uopšte ne ide – objašnjava Saša.

U vrijeme kada je Mia trebalo da krene u školu uveliko se pričalo o inkluziji u obrazovanju. Saša se ni jednog tenutka nije dvoumio da upiše svoje dijete u redovnu školu jer mu je rečeno da će to biti najbolje za nju.

Problem je, međutim, nastao kada se Saša direktoru škole požalio na rad Miinog asistenta.

– Mnogo puta sam svoje dijete zatekao nesređeno posle jela ili odlaska u toalet. Kada sam asistentu rekao da ne radi svoj posao, dobio sam odgovor da je bitno da je sa njenim radom zadovoljan direktor. Moja Mia u toj školi nije ništa naučila. Nije makla od kose tanke i čiča Gliše – priča Saša.

Zbog svega ovoga, on donosi odluku da svoju kćerku premjesti u školu “Vule Antić” u Vranju koja je specijalizovana za rad sa djecom kao što je Mia.

– I tu sam dobio mnoga obećanja vezana za njeno obrazovanje. Mnogo toga nije ispunjeno, ali rezultati nisu izostali. Ona je u skladu sa svojim mogućnostima naučila da piše, čita, sabira i oduzima – ističe Miin otac.

Saša je dugo bez stalnog posla, sa suprugom koja ne radi čini sve da djeci priušti sve što može. Otuda je sa ljudima zaduženim za socijalnu politiku u Vranju razgovarao o mogućnosti da jedno od njih dvoje budu angažovani kao lični pratilac svog djeteta i da za to primaju mjesečnu naknadu što je predviđeno zakonom, a koja bi za njihov kućni budžet bila veoma značajna.

Tada je dobio odgovor da ne mogu da mu izađu u susret zato što je na nivou lokalne samouprave donesena odluka da roditelji ne mogu da budu angažovani kao pratioci i da bi, ako bi njemu izašli u susret, pohrlili i ostali roditelji s istim zahtjevom.

Saša ni danas ne zna čime su se oni rukovodili kada su donosili takvu odluku.

On, međutim, zna da su rukovodstva opština Surdulica, Preševo i Bujanovac to omogućili roditeljima i da im čak nadoknađuju putne troškove. Imajući to u vidu, on smatra da su se ljudi u našoj lokalnoj samoupravi prilikom donošenja jedne ovako važne odluke rukovodili rođačkim, prijateljskim i još neki interesima sa ciljem da se uhljebe njihova djeca.

(Jugmedia)

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.
Možete da nas pratite i na Facebook stranici

IZDVAJAMO