Kultura

INTERVJU Filmska kritičarka Monika Ponjavić: Bioskopsko prikazivanje nikada neće doživjeti kraj

Globalna pandemija virusa korona donijela je teška vremena filmskoj industriji koja trpi ogromne gubitke, otkazivanje snimanja, premijera, te selidbu u onlajn svijet.

INTERVJU Filmska kritičarka Monika Ponjavić: Bioskopsko prikazivanje nikada neće doživjeti kraj
FOTO: ALEKSANDAR ARSENOVIĆ/USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Nakon višemjesečne pauze u radu i lokalne kino sale najavljuju početak rada, a filmska kritičarka Monika Ponjavić rekla je za Srpskainfo više o budućnosti sedme umjetnosti. Šta očekuje film, šta kino prikazivanja, koje filmove obavezno pogledati i još mnogo toga.

Mnogi govore o „novom normalnom“, možemo li onlajn premijere tako okarakterisati?

I da i ne. Svjedoci smo da filmovi u posljednje vrijeme, posebno kada je Netfliks u pitanju, svoje premijere sve češće doživljavaju onlajn uz ograničeno prikazivanje u bioskopima što je jedan od uslova ako želite da se takmičite za nagrade poput nagrada Akademije (Oskar). Primjeri za to su “Irac” Martina Skorsezija ili “Roma” Alfonsa Kuarona. Iako su onlajn premijere u ovom trenutku doživjele svoj vrhunac nisam sigurna da će se takav trend nastaviti jednom kada ova pandemija prođe iako smatram da ćemo živjeti u svijetu u kojem se podrazumijeva i jedno i drugo. To jeste, da će i bioskopske i onlajn premijere postati “nova normalnost”.

Striming servisi vide veliku korist u ovoj situaciji, a u razvijenijim zemljama mnogi ljudi kod kuće projektuju filmove u mini kino salama. Da li sve to znači kraj kino prikazivanja kakvo smo poznavali do sada ili neku vrstu modifikacije istog?

Izuzetno mi je ironična činjenica da je film pogođen ovom pandemijom kao i bilo koja druga grana privrede, ali da je istovremeno film (uključujući i serije) proizvod ka kome se većina stanovništva okrenula tokom ovog perioda izolacije. U filmu i generalno umjetnosti je, kako se ispostavilo i kako nam je cijela ova situacija pokazala, spas. A način prikazivanja filmova, odnosno sve te platforme i oblici koje imamo ili smo imali na raspolaganju su nedjeljivi dio iskustva. Kada to kažem, mislim na sve one promjene koje su dešavale tokom vremena. Prije striming servisa smo imali video klubove koji su svojevremeno takođe bili etiketirani kao opasnost koja prijeti da uništi prikazivačku djelatnost. To se naravno nije desilo. Neće se desiti ni sad. Upravo zato mislim da bioskopsko prikazivanje nikada neće doživjeti kraj. Modifikaciju kroz adaptaciju nekim novim uslovima, da, ali kraj sasvim sigurno ne. Film je do sada preživjeo razne grozote, pa između ostalog i takozvanu “Špansku gripu”, te Prvi i Drugi svjetski rat. Kao i sada, tako i tada, za vrijeme pandemije, bioskopi širom svijeta su zatvorili svoja vrata. Takva situacija je zapravo bila jedan od razloga zašto danas imamo velika studija i mega Holivud.

Nakon Drugog svjetskog rata brojne zemlje su u filmu vidjele šansu za distribuciju propagandnog materijala, te je film, u tom smislu, postao sjajno oruđe u rukama vlasti. Danas, film je sve to, i zabava i propaganda i prozor u svijet i umjetnost i ona iskonska želja za pričanjem priče koju čovek nosi u sebi. U pitanju je najdemokratičnija umetnost koja je na različite načine dostupna velikom broju ljudi. Međutim, sve to nema puno smisla bez suštine koju sa sobom nosi način njegovog prikazivanja – dijeljenje zajedničkog iskustva. Postoji nešto ritualno u tome. Nešto magijsko. Čovjek je društveno biće. On je oduvijek bio i biće društveno biće. I kao što ljudi odlaze u pozorište, na utakmice, koncerte, u restorane, barove, tako idu i u bioskope. Sve to mogu raditi kod kuće: gledati prenose utakmica, pozorišnih predstava, mogu jesti, piti, slušati muziku, udobnije je i jednostavnije. Međutim, ljudi su, ponavljam, društvena bića koja vole da dijele emocije. Riječ je o uzbuđenju novog otkrića, nove spoznaje, novog iskustva. Zajedno. Na kraju krajeva, poenta života nije udobnost, poenta je da se osjećaš živim.

Pandemija virusa korona je svjetsku filmsku industriju koštala milione, a mnogi zaposleni u ovoj industriji su preko noći ostali bez posla. Kako vidite budućnost ove industrije?

Što se tiče budućnosti, mislim da se ona mora vezati isključivo za budućnost filmskih studija i producentskih kuća i pretpostavljam da će se desiti ista stvar koja se dešava uvijek – veliki će postati još veći, a mali će nestati.

FOTO: ALEKSANDAR ARSENOVIĆ/USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: ALEKSANDAR ARSENOVIĆ/USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Kina kod nas su najavila otvaranje u narednom periodu. Koje filmove na najavljenim repertoarima možete preporučiti?

Iako je poznato da nisam ljubitelj Kristofera Nolana moram preporučiti njegov “Tenet”, djelo koje je etiketirano kao “film koji će spasiti filmsku industriju i bioskope”.

Kakva su Vaša predviđanja kada je u pitanju interesovanje publike za otvaranje kina? Da li ljudi jedva čekaju da pogledaju šta je novo ili su ipak na oprezu?

Mislim da će se desiti ista stvar koja se desila i ranije jer se, da iskoristim poznati kliše, istorija ponavlja. Nakon “Velike depresije” iz 1929. godine, filmovi su igrali presudnu ulogu u zabavljanju stanovništva, što se dešava i sada, uz dodatak serija, samo u udobnosti naših domova. Međutim, u to vrijeme, film, odnosno kino, je bio jedan od rijetko pristupačnih sredstava putem kojeg su ljudi mogli da pobjegnu od realnosti i da je zaborave na trenutak. Upravo zato, 1930-tih godina se desio bioskopski bum koji je, između ostalog, iznjedrio “Prohujalo s vihorom”. Situacije tada i sada su različite naravno, ljudi su, vjerujem, pod oprezom, ali istovremeno željni “starog normalnog”, te zbog toga mislim da u narednom periodu, kako mere budu popuštale, a pandemija jenjavala, možemo očekivati ekspanziju i sve veći broj ljudi koji će odlaziti u kina.  

Kako komentarišete domaću filmsku industriju? Koliko na tom polju dolazi do promjena i poboljšanja?

Promjene se osjete prvenstveno kroz rad privatnih producentskih kuća poput, na primer, banjalučke “Bosonoge”. Međutim, to nije dovoljno da bismo nešto prozvali industrijom. To je, da tako kažem, začetak industrije. Jer da bi film postao industrija neophodno mu je pogodno poslovno okruženje, tržište, finansije itd. Film je najskuplja umjetnost i to uvijek trebamo imati u vidu.

Koji je neki „svijetli primjer“ u našoj filmskoj industriji u posljednje vrijeme?

Ako pod filmskom produkcijom podrazumijevamo i televizijske serije onda bih izdvojila «Kosti» Saše Hajdukovića čije smo dvije epizode imali prilike pogledati u okviru Sarajevo Film Festivala. A što se samog filma tiče, sve su to sporadični svijetli primjeri koje nažalost ne mogu nazvati industrijom. “Vrijeme” Marka Šipke, “Oj Krajino” Saše Karanovića, “Svi sjeverni gradovi” Daneta Komljena, “Stepenište” Petra Bilbije su neki od tih filmova koje volim i za koje mi je žao što nisu uspjeli doći do većeg broja publike jer vjerovali ili ne, među nama se kriju ozbiljni talenti koji još uvijek čekaju da im se ukaže prilika i povjerenje.