Trojica mašinovođa, različitih generacija, u svom poslu imaju doživjeli su razne stresne situacije.
Kako kažu, iako je to nešto sa čime se odmah pomiriš, ni malo nije prijatno kada se desi.
– Imao sam jednu djevojku koja mi se bacila pod voz. U radnom vijeku sam imao pet žrtava, za sekund izbjegnem da udarim u vozilo ili kamion, zbog toga sam osijedio – nabrajaju samo neke od neprijatnih situacija sa kojima se gotovo svakodnevno susreću.
Pavle Dunjić, mašinovođa u penziji, nikada neće zaboraviti pogled djevojke koja se bacila pod njegov voz.
– Djevojka ustaje, staje u sredinu kolosjeka, i namješta džemper i gleda me pravo u oči. Ja skočih, naglo kočenje, pritisnem sirenu i vičem joj bježi, bježi, bježi… – prisjeća se Dunjić.
Mladi mašinovođa Veljko, koji je četvrti u svojoj porodici koji radi na željeznici, zgazio je jednu djevojku.
– Mogao sam samo da sviram da pritisnem brzo kočenje. Ona se pojavila u nepreglednom dijelu pruge, sačekala voz da udari… Nije tu ništa moglo da se uradi – kaže Veljko.
Dodaje da su u tim situacijama zaista nemoćni i da je samo sreća ili nesreća da li će se voz zaustaviti ili neće pod brzim kočenjem.
– Shvatio sam da će mi se to tokom karijere dešavati, ali imao sam i situaciju gdje su sekunde bile presudne da ne udarim u auto, za sekund su uspjeli da me pređu, to je veliki stres – priča ovaj mladić kome su otac, djed, čak i pradjed radili na željeznici.
Kako kaže, za mašinovođe ne postoje vikendi, ni praznici, posao zahtjeva savršenu budnost, svakodnevno se dešavaju nove stvari, ali vožnja vozom za njega predstavlja prelijep osjećaj.
“Petnaest minuta mi se ruke tresu”
Sa druge strane, Milisav Jovičić, koji već 30 godina vozi prugama Srbije nikada u svojoj karijeri nije imao gaženje, ali mu se dešavalo da za dlaku izbjegne sudar sa kamionom ili automobilom.
– Za metar ili pola metara izbjegavao sam i kamion i auta i gledao sam kako prilaze i ispod rampe, petnaest minuta mi se tresu ruke, sav sam znojav. U početku mi je bilo jako teško, kad se nešto desi, ja jedva dođem kući. Imamo pomoć psihologa. Ako ništa nije bilo zaboravi se. Pričamo sa kolegama, objašnjavaju da nije normalo da su vozači takvi, ali je to sastavni dio posla – kaže Jovičić.
Ističe da je posao psihički izuzetno naporan, ali da ima i lijepih strana.
– Ja donosim odluke i za njih i odgovaram, psihički je teško. Kazne su opasne, mogu da odem u zatvor, mogu da poginem, može neko drugi. Prođem pored kuće pa vidim da je neko uradio fasadu, pa vidiš pelene, znaš da je došla prinova u tu kuću, to me raduje, kao da sam im komšija – rekao je Jovičić u emisiji Eksploziv na Prva TV.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu