Budi kao Halid

I to ne bilo kakve priče, nego, redom, one od kojih u očima naroda postaje još veći čovjek.

Mnogi, naime, nisu znali kolika je za života bila njegova duša. Tek kad je otišao, ljudi kojima je pomogao počeli su da se utrkuju da mu, bar prepričavanjem onoga što je za njih učinio, odaju poslednju počast…

Sad cijeli svijet zna da je pomagao i šakom i kapom, kome-svakome…

Međutim, čak i najveći poštovaoci Halidovog lika i djela, ostali su zatečeni pompom koja je uslijedila kad je zatvorio oči. Ljudi i gradovi u regionu i šire, spontano su organizovali skupove sa kojih su poslali jasnu poruku koliko je bio i voljen i cijenjen. Prije svega što je bio vanserijski čovjek, pa tek onda izvanredan muzičar…

Pitanje je, međutim, zašto smo tako burno odreagovali na nešto što bi trebalo da se podrazumijeva – da se čovjek nađe čovjeku u nevolji?!

Valjda zato što smo se odvikli da nam bilo ko (čast izuzecima) išta daje. Ruke smo digli i od onih čija je dužnost da naše živote upere ka nekom boljem sutra ili bar nadi da će i nama jednom svanuti… Bog zna koliko puta smo na vlastitoj koži osjetili da upravo njih ne interesuje kako živi narod koji nema para za lijekove, hranu, ogrev, dok se oni bahate kako stignu i gdje stignu.

Zato ne čudi što smo prestali da gledamo u svoje načelnike, gradonačelnike, ministre, premijere, predsjednike, svjesni da su oni, od brige za vlastite fotelje i račune u bankama, odavno obnevidjeli za patnje običnog svijeta.

Kad smo već kod običnosti, Halid je upravo želio biti običan, ali će ga pokolenja i pokolenja, možda i mimo njegove skromne prirode, pamtiti kao posebnog.

Pomenutoj bulumenti, s druge strane, uopšte nije važno da li će ih i ko kako pamtiti, nego kako da od svakog trenutka izvuku što više mogu. Materijalnog, naravno…

Mada, i oni su potajno poželjeli da, kad kucne čas, sa ovog svijeta budu ispraćeni na način kako je On otišao…

Ali, da bi tako bilo, morali bi i za života da budu kao On! Što naš narod kaže – ne mogu i pare i jare, pa ti biraj…