Kada je u pitanju SDS, do juče najjača opoziciona stranka u Republici Srpskoj koja je s ponosom nosila i epitet „državotvorne“, definicija mučenika nekako se ne uklapa s njihovom anatomijom, ma koliko se pojedini trudili da ih tako predstave.
Mučenici su, naime, spremni da zbog svojih uvjerenja polože i glave. U SDS takvih karaktera, brat bratu, možda bi se moglo nabrojati na prste jedne ruke.
Umjesto polaganja političke glave na panj, većina donedavno „zadrtih“ SDS-ovaca promijenilo je stranački dres i priključilo se nekoj od stranaka vlasti.
„Ako ne možeš da ih pobijediš, onda im se pridruži“, bio je moto brojnih dojučerašnjih „perjanica“ SDS, koji su se ne tako davno pokušavali javnosti prodati kao neviđeni mučenici.
Da ne griješimo dušu, bilo je raznih lomova, prevrata i ideološkog konvertitstva u brojnim drugim manje ili više značajnim političkim strankama u BiH. Promjena stranačkih dresova, uvjerenja, pa čak i nacionalnog statusa zbog nekog sitnog političkog ćara ili fotelje, nešto je što muči brojne stranke u Srpskoj i BiH. Međutim, SDS je u tom smislu sigurno evropski, ako ne i svjetski rekorder.
Postoji li, tako, igdje u svijetu primjer da ne samo obični članovi neke političke partije, već njeni najviši funkcioneri, članovi partijskog predsjedništva, pa čak i sami stranački lideri, prelaze u tabor dojučerašnjih najljućih protivnika? Dragan Čavić, Dragan Kalinić, Ognjen Tadić, Obren Petrović, pokojni Mićo Mićić… Niz je bez kraja.
I onda se neko ljuti kad se postavi opravdano pitanje – ko je sljedeći? Mučenici su cijenjeni, često i obožavani među običnim ljudima. Sa „papcima“ je već druga priča.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.