Posljednjih dana javnost je imala priliku da pročita detalje novog šokantnog slučaja trgovine djecom u Republici Srpskoj.
„Nemam izbora, ćutim i trpim, moram.“ Koliko smo puta to čuli: na ulici, u kafani, na autobuskoj stanici? I ko izgovara ove riječi? Beskućnici? Prosjaci? Žrtve ratne torture? Ne. To su riječi koje svakodnevno ponavljaju hiljade radnika i radnica u Republici Srpskoj.
Ako čitamo o životima velikih ljudi, shvatićemo da su, gotovo bez izuzetka, pronašli nevidljivu sponu između čovjeka i zvjezdanog svoda koja im je omogućavala da dobrotu udahnu čovječanstvu. Grčka mitologija ima Giga, pastira, koji je na ljestvici bića vrlo, vrlo visoko.
Škole u Republici Srpskoj svake godine u prosjeku broje manje 226 prvačića unazad pet godina. A svake godine školu ispiše oko 450 đaka, jer ih roditelji vode sa sobom u inostranstvo.
Kada bi neki stranac zalutao u Bosnu i Hercegovinu i pokušao shvatiti ko sve živi u ovoj zemlji vjerovatno bi ubrzo odustao od te namjere, jer mu ništa ne bi bilo jasno. Ali, ne treba zamjerati tom strancu kada ni mi sami više ne znamo ko smo dok nam neka stranka to ne kaže.
Korona kriza nam nije otkrila ništa bitno novo, samo je, kao moćnim reflektorima, osvijetlila turobnu stvarnost u kojoj živimo već godinama. Ispostavilo se, jasno i neumoljivo, koliko smo siromašno, sakato, nefunkcionalno društvo, koliko nam je privreda slabašna i koliko su oni, koji bi trebalo da budu lideri, ustvari, ljudi bez ideja i kreativnosti, koji se oslanjaju isključivo na moć po principu „udri po slabijima i budi dobar sa jačima“.
Bosna i Hercegovina, kada je u pitanju epidemija virusa korona, nije ništa bolja, ni gora, od zemlja regiona, ali loš glas koji nas prati od ranije ponovo nas je koštao.
Bitka za Banjaluku je počela još 2018, kada je Gradski odbor PDP predložio Draška Stanivukovića kao kandidata za gradonačelnika na izborima koji treba da budu održani dvije godine kasnije. Svih ovih godina Stanivuković je bio u kampanji, radio ono što niko nikad u PDP nije, tako da partiji nije preostalo ništa drugo nego da juče i zvanično stanje uz njega, čak i da su htjeli da to bude neko drugi.
Za samo 15 dana u Republici Srpskoj uhapšeno je desetak pedofila, a ko zna koliko još manijaka ima koji vrebaju djecu na ulici i društvenim mrežama, ali su još uvijek ispod radara policije.
Kada SNSD po svaku cijenu želi da osvoji vlast u nekoj opštini ili gradu u Republici Srpskoj, oni to i učine. Ako ne ide na izborima, onda ide prije i poslije izbora, uvlačenjem u svoje redove dojučerešnjih ljutih rivala u Doboju, Bijeljini… Ostale opštine koje još nisu zauzeli, budite sigurni, nisu im prioritetno na nišanu, ili postoje neke zakulisne radnje s lokalnim moćnicima iz SDS i PDP.
Domaćim proizvođačima hrane, prije svega mesa, nikada nešto pretjerano nisu cvjetale ruže, ali su sada dospjeli u poziciju koja, po njihovim riječima, može da se okarakteriše kao „korak do kraja“.
Nosite maske, nemojte se ljubiti i grliti, držite rastojanje, perite redovno ruke, nemojte praviti žurke i ići na okupljanja – važno je. Ove preporuke nam stručnjaci ponavljaju, iz dana u dan, vjerovatno više dosadni i sami sebi, ali upozoravajući da ovaj novi virus nije nigdje otišao, da nije naglo nestao, da će se lako povampiriti i da ga ne treba tek tako pustiti da to uradi.
Bosna i Hercegovina je u subotu zabilježila najveći broj pozitivnih na korona virus od početka pandemije. Iako je tako, od policijskog časa, rukavica, redova i ostalog, ostale su još maske i neko skraćeno radno vrijeme, ali javna tajna je da se negdje ne mora ni to.
Taman kada su popustile zabrane domaćih vlasti, dočekale su nas one u susjedstvu. Samo što Crnogorce i Hrvate možemo da kritikujemo do mile volje jer, bar za sada, nemaju uredbe o širenju panike na osnovu kojih bi nas u komšiluku stavili na crnu listu kritičara vlasti.
Starica Vukosava Popović i njena ćerka Sanja, koje su prošle godine brutalno i nezakonito izbačene iz porodične kuće u Banjaluci, dobile su odlučujuću bitku, koja im je ponovo otvorila vrata izgubljenog doma.
Nekontrolisani uvoz definitivno je jedan od glavnih razloga koji urušavaju domaću proizvodnju, a domaće proizvođače tjera da stalno plešu na granici golog opstanka.
Nekada su sportisti bili uzor mladim ljudima, odrastali smo zamišljajući da jedan dan budemo kao oni. Ali, sudeći prema posljednjem ponašanju nekolicine njih, možemo se samo nadati da su mladi prepoznali neke druge uzore i da su shvatili da veliki sportista mora da bude takav i izvan terena.
Ono što je prošla i kroz šta prolazi Slobodanka Todorić iz Dervente može da se desi bilo čijoj majci, supruzi, bilo kojoj radnici u Republici Srpskoj.
Do prije nekoliko meseci činilo se da nas je, konačno, krenulo na bolje: minimalac je dogurao do 260 evra, prosječna plata od 500 evra obećana je s najvišeg mjesta, a i poslodavci su skapirali da nije dovoljno biti dobar s „onima odozgo“ i da bez radnika ne mogu ni poslovati, ni zaraditi.
Zašto će nam uopšte izbori, ako možemo lijepo da funkcionišemo i bez vlasti, rečenica je koju sve češće izgovaraju kako građani tako i brojni analitičari.
