Desetine hiljada građana BiH, koji su još prije deceniju i po pristali da budu žiranti rođacima i prijateljima, i tako im pomogli da dođu do para, i danas plaćaju ceh ove svoje, ispostavilo se, ludosti.
Partijska šapa na javnim preduzećima, koja u pravilu upravljaju i našim najvećim bogatstvima, kod nas je odavno sasvim normalna pojava.
Banjalučka porodica Glišić godinama bije pravnu bitku sa sistemom koji im pokušava oduzeti porodičnu kuću.
Većina naših građana nema puno izbora nego da od usta odvajaju da bi kupili neki iole kvalitetniji tehnički proizvod.
Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt miliona ljudi je statistika. Ova “misao” koja se pripisuje Josifu Visarionoviču Staljinu neumoljivo se nametnula tokom gledanja dokumentarno-igranog filma “Dnevnik Diane Budisavljević”.
U svojoj prirodi moć je fetišizam. Moć nastaje ko rezultat fiksacije – onda kad medijum postane subjekt. Onoga trenutka kad tranzicioni objekat, kao sredstvo preko koga pojedinac stupa u odnos sa okolinom u procesu realizacije neke potrebe ili sticanja samoiskustva, postane autonoman i osamostaljen, u tom trenutku nastaje fiksacija (fetišizam), jer pojedinac više nije u stanju da sebe odvoji i sagleda nezavisno od tog objekta.
Nasilje u porodici nije privatna stvar, koju treba sakriti u „svoja četiri zida“, da bi se sačuvao „ugled“ porodice. Koliko još žena treba da plati glavom, zato što tvrde glave balkanske to neće da shvate i prihvate?
Divan su nam kraj godine priredili odbornici banjalučke Skupštine. Ne znam samo da li je u prazničnom duhu pošto ih se trećina nije pojavila na sjednici kada se predstavljao budžet za iduću godinu.
Dobijete ministarsku funkciju i ne možete da je popunite bez problema. U tu fazu je došao DNS.
Zbog čega država nije našla mehanizam za suzbijanja sive ekonomije, dobro poznatih isplata plata u kovertama?
Poznati kao narod koji decenijama trpi i prašta greške svojih predstavnika usvojili smo i jedan fenomen, a to je da govorimo kako političari stalno lažu i da im istovremeno sve vjerujemo.
“Kupujemo stvari koje nam ne trebaju, novcem koji nemamo, kako bismo zadivili ljude koje ne volimo!” Ova razvikana marketinška maksima, smišljena u slavu potrošačkog mentaliteta, mogla bi se primjeniti na štošta, pa i na stari srpski pravoslavni običaj – krsnu slavu.
Primjećujete sigurno da se sve češće, naročito na društvenim mrežama, pojavljuju razni takozvani duhovnici, neki samozvani učitelji razvoja ličnosti, koji čak crtežima, što je do sada neviđen način, pretvore vam život u željeni model, ispunjen srećom i blagostanjem.
Ma kako nevjerovatno zvučalo, stručnu pomoć zbog narkomanije u RS traže i djeca od samo 11 godina.
Ne tako davno pogledali smo se u ogledalo i rekli da nam stanje u visokom obrazovanju nije dobro i da se nešto mora mijenjati, radi budućnosti naše djece. Povod za to je bila analiza koju je za tematsku sjednicu Vlade uradilo ministarstvo za visoko obrazovanje u RS.
Šta se desi kada narodni poslanik drugome kaže da je budala, drogeraš, idiot ili glupan? Ništa. Može da dobije umanjenje 10 ili 15 odsto od plate, ili ne mora ni to, i može da nastavi sve po starom. Svi smo se zgrožavali i postidjeli slušajući njihove utvrde i riječi kojima nije mjesto u parlamentu. I? Ništa. Idemo dalje, šou i histerija se nastavljaju.
Možete iz svih zakona da izbrišete 9. januar kao Dan Republike Srpske, ali će se on i dalje proslavljati, ako to budu željeli građani Republike.
Migranti su se odavno odomaćili u BiH, pa se sve manje boje naših bezbjednosnih agencija i spremni su na sve kako bi se dočepali telefona, novca ili automobila s kojim bi pokušali pobjeći preko granice.
Više od 1.000, a možda i čak i 2.000 antifašista, marksista, jugonostalgičara… ostarjelih Titovih pionira i mladih otporaša okupilo se u subotu u Jajcu da proslave Dan Republike. Da, da, one republike koja više ne postoji, a koja je utmeljena na drugom zasjedanju AVNOJ-a, u Jajcu 29. novembra 1943. Slavili su, dakle, Jugoslaviju.
Dva plus dva nije četiri, već koliko šef kaže da jeste.
