Mnogi govore da printani mediji polako nestaju, ali to nije slučaj i sa „EuroBlicom“. Mi smo izuzetak, i to zahvaljujući vama, poštovani čitaoci, koji nam svojim povjerenjem pune dvije decenije dajete snagu, koja je iz dana u dan sve veća i jača.
Dobro kaže ona naša stara izreka, obećanje ludom radovanje…
Džaba se kod nas donose brojni propisi i zakoni, kada uglavnom oni ne važe i svako ih tumači na svoj način.
Dok posmatramo pojedine funkcionere, političare, sudije, direktore, poslanike, načelnike, dok pratimo njihove afere, ispade, kriminal, nepotizam, preletanja, dugove, laži; dok gledamo njihove plate, bankovne račune, putovanja i poredimo njihov život sa našim, nameće se jedno pitanje – šta treba da uradi neko od njih da bi odgovarao za svoja (ne)djela?
Na svakom koraku izvaranom i pokradenom narodu ne možeš poslati dopis da hitno da saglasnost ni na spisak za prodavnicu, a kamoli da želi da pristupi dobrovoljnom penzijskom fondu, o kojem ništa ne zna. Može to biti i najbolja ideja na svijetu, iz najplemenitijih i najodgovornih pobuda, ali u te vrijednosti ovdje više niko ne vjeruje.
Kao neko ko drži do vlastitog mentalnog zdravlja uvijek su mi se pomalo gadili oni koji, bez ikakve želje za propitivanjem, bespogovorno uzimaju zdravo za gotovo sve što im se servira.
U BiH, odnosno Republici Srpskoj, sve je više krivičnih djela povezanih sa pedofilijom i dječjom pornografijom.
Zamislite da novinari izvještaj sa Narodne skupštine Republike Srpske počnu: „U punoj sali kriminalaca, glupača, pedera i drogeraša, juče se raspravljao o mentalnom zdravlju“. Zamislite da u tekstu pišemo kako neobrazovani pričaju o obrazovanju, papci o poštenju, lopovi o zakonu, i sve to koristeći njihov ulični jezik.
U zemlji sile i nepravde, nerazjašnjenih ubistava, opštenarodnih pljački, osionih političara… u rađaonama kojima odjekuju jauci porodilja i „savjeti“ akušera tipa: „šta se dereš, kao da te kolju“ – djeca nam se rađala!
Svi vi mladi, obrazovani, pametni ljudi, stipendisti Fonda „Dr Milan Jelić“, svi vi uspješni privrednici, koji znate kako najlakše rasteretiti rad, povećati plate, boračke dodatke i ostalo, pakujte kofere i bježite što dalje odavde. Vaša pamet, iskustvo, savjeti i patriotizam nisu potrebni ministru rada i boračko-invalidske zašite. Njemu je potreban Ilija Stevančević. Pardon, sistemu su potrebni Stevančevići, a ne vi.
Tamo gdje prestaje logika počinje BiH, riječi su našeg nobelovca Ive Andrića. Od trenutka kada su prvi put izgovorene prođoše decenije, ali nema dana a da se ova Andrićeva ne spomene. U posljednje vrijeme sve češće.
Kada smo početkom maja ove godine objavili informaciju da je sudija Osnovnog suda u Prnjavoru zbog divlje vožnje i čestih saobraćajnih prekršaja oduzeo automobil od bahate bogatašice i nasljednice lanaca marketa, ta informacija je izazvala oduševljenje cijele BiH.
Serija “Meso” nije nikakva fikcija i za njen scenario nije bila potrebna posebno razvijena mašta, već samo pogled na surovu realnost u Republici Srpskoj.
Ako su političari i javni funkcioneri ogledalo nekog društva i države, onda su žene u Srpskoj u gadnom problemu.
Predrag Duronjić je spasen: prikupio je 75.000 evra za transplantaciju bubrega i pankreasa na klinici u Padovi. Ova divna vijest obradovala je do suza Banjaluku i cijelu RS.
Možda našem narodu već godinama, pa i decenijama, slabo šta ide od ruke, ali jedno je sigurno – ćutanje i pokazivanje da možemo još da trpimo usavršili smo do te mjere da glas naroda više nikome nije bitan. Tačnije, nema ga.
Porodica Popović, starica Vukosava i njena kćerka Sanja, posljednje su žrtve korumpiranog sistema, koji im je, preko svojih jataka u pravosuđu, oteo porodičnu kuću u kojoj su živjele više od četiri decenije.
Političari koji deceniju nisu u stanju u Mostaru da obezbijede održavanje lokalnih izbora, nemaju ama baš nikakvo moralno, ljudsko ni političko pravo da nekog drugog optužuju za političku blokadu BiH.
Počela je još jedna „sječa direktora“ u „Šumama RS“. Ali kako? Tako što je prvi smijenjen vjerovatno najuspješniji među direktorima šumskih gazdinstava u cijeloj Republici Srpskoj: onaj koji je povjerenu mu šumariju za samo deset mjeseci iz dubokog minusa od 1,4 miliona KM doveo u plus od 17.000 KM.
Mučna scena uplakanih žena koje je banjalučka policija u četvrtak bukvalno izvukla iz vlastite kuće, pokazuje dno koje je dotaklo pravosuđe i vlast ove zemlje.
