Vijest da su narodni poslanici u Narodnoj skupštini RS pričali o sasvim drugoj temi od one koja je na dnevnom redu odavno nije vijest. Kako se to kaže u novinarskim krugovima, vijest bi bila da se dogodilo obrnuto.
Zamislite da je neko iz opozicionih redova promovisao nekakav slogan o nezavisnoj Republici Srpskoj koji se izgovara onako kako Ramiz Salkić voli da kaže „er-es“.
Više od 80 odsto građana Republike Srpske danas je na referendumu dalo svoju podršku za otcjepljenje ovog entiteta od BiH. Građani u svim gradovima i opštinama u Republici Srpskoj izašli su na ulice da proslave ovu vijest. San je napokon postao java – Republika Srpska odlazi iz BiH i postaje samostalna država.
Ne dam ni stope! Poginuću, ubiću, ali nek se zna dokle je moje! Čuli ste već ovo? Naravno. Vijekovima ovdje brat na brata nasrće, zakrvavljenih očiju, zbog zemlje. Sjekira sijevne i zbog posne njivice, ili zabačenog pradjedevskog pašnjaka, kojeg zaraćene strane nisu nikad očima vidjele. Nit’ su ga vidjele, nit’ znaju šta bi s njim, ali eto, ne daju. I kad mu duboko oranje nije ni na kraj pameti, i kad mu je jedina veza sa poljoprivredom kafanska pjesma o volovima i dolovima, za našeg čovjeka međa je svetinja, vrijedna krvi i izgibije.
Ne dao bog da dođete u priliku da nekog pozdravljate kao što je Marko Pavić u subotu pokušao da „pozdravi“ članove Glavnog odbora DNS.
Djeca se zatrpavaju u snijeg, lome se ruke, izbijaju zubi, a šta rade nadležni dok se to dešava u Osnovnoj školi „Srbija“ u Palama? Ćute!
Regionu, a posebno nama koji živimo u protektoratu zvanom Bosna i Hercegovina, ne treba virus korona. Nas već više od tri decenije uništava jedan drugi virus, koji je korijene pustio samo na ovim prostorima.
Sad već daleke 1989. godine privreda u Srbiji izgledala je katastrofalno. Preduzeća i banke ostali su bez novca, pa je tadašnji predsjednik Milošević odlučio da raspiše zajam kojim je htio da od građana prikupi kapital za “preporod” države i privrede.
„Državna imovina nije propisana Ustavom, ali ona proizlazi iz suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“.
Samo dvije grupe bolesti godišnje odnesu skoro 10.000 života, što je više od ukupnog broja djece koja za godinu dana dođu na svijet u Srpskoj.
Vijest o silovanju i iskorištavanju maloljetnica u Prnjavoru i Laktašima u petak je potresla cijelu Republiku Srpsku i dovela do toga da se zapitamo kakav smo to narod postali.
Car je go! Ok. Svi to znamo, nismo baš tolike budale da ne vidimo ono što nam bode oči. Znamo dakle, ali se pravimo šašavi, poslušno se divimo carevom novom ruhu, otkidamo svojoj djeci od usta da platimo krojače istog. I sve to uz razna opravdanja.
Širiti dezinformacije i paniku o bilo kakvom problemu, a posebno virusima koji su i smrtonosni, nije baš bezazleno, naivno i nevino, kako se misli. To što takve rabote prolaze nekažnjeno je već drugi par opanaka.
Prosto se iznenadimo kada čujemo za neku kvalitetnu optužnicu, pravednu presudu, a sudije i tužioce koji se odvaže da javno progovore o metežu u sudovima i tužilaštvima smatramo herojima. Eto dokle je došlo pravosuđe u BiH. Haos je postao pravilo, a svijetli primjeri izuzetak.
Trgovini i vodi se ne može stati na put, veli stara narodna. Ali, kad bismo vodi pustili da teče kud joj je volja, bio bi – potop. A trgovina?
Šmrče se kokain u Banjaluci, Srpskoj, BiH i regionu, i to na svakom ćošku i sve češće.
I najbolja ideja ili namjera može da se pretvori u haos i neprijatnost, ako se dobro ne razradi. Posebno treba biti oprezan i spreman kod promjena koje pogađaju mnogo ljudi koji su već u nepovoljnom položaju i osjećaju se obespravljeno.
Osamdesetih godina prošlog vijeka, u sred ljeta, preko svih medija, puče aber kao grom na Ilindan, o strašnoj Sidi.
U Savjetu ministara nedostaju ministar za izbjeglice i raseljena lica i zamjenik ministra bezbjednosti BiH. Obje pozicije u raspodjeli kolača vlasti pripale su Republici Srpskoj. Ne DNS i SP, nego Republici Srpskoj, ako ćemo da govorimo riječnikom reprezentacije.
