U potrazi za boljim životom ove prostore napušta sve više ljudi, zbog čega je BiH pretprošle godine izgubila grad veličine Gradiške, a lani Istočnog Sarajeva.
Djecu uče „prvo ispeci, pa reci“, a za narodne poslanike često važi pravilo „reci ono što niko ne može ispeći“.
Ušli smo u novu godinu sa starim problemima i to je rečenica koju možemo reći svake godine i vjerovatno ćemo još bar deset. Međutim, ne možemo reći da naši predstavnici ništa nisu radili da bi nama bilo bolje.
U protekle tri godine na pružnim prelazima u Republici Srpskoj živote je izgubilo 10 građana.
Da su mnogi nazovi biznismeni ili poslodavci kod nas umislili da su time što su vlasnici kapitala ujedno i vlasnici života ljudi koji rade kod njih, poznato nam je već godinama.
Ni više od dva mjeseca nakon tragedije i požara u privatnoj firmi u kojoj je poginula Banjalučanka Mirjana Medan nisu poznate okolnosti ovog slučaja.
Dan Republike Srpske neodvojiv je od postojanja Republike. Odustati od 9. januara značilo bi odustati od Srpske. Zato na startu moramo da odbacimo podvalu da „niko nije rekao da RS nema pravo na svoj dan, samo to ne može da bude 9. januar“.
Volio bih da ovaj komentar mogu da počnem nekim lijepim riječima, ali to zaista nije moguće u ovom trenutku. Kako to izgleda današnja Republika Srpska i kojim putem idemo, pitanje je koje sebi postavlja svaki građanin.
Kako koje istraživanje o standardu građana, te uslovima poslovanja u regionu, Evropi ili svijetu ugleda svjetlo dana, tako BiH zasvijetli kao jedna od najgorih država.
Optimizam oko Nove godine uvijek nekako poskoči i ljudi počnu, makar na nekoliko prazničnih dana, da vjeruju da dolaze bolje vremana, da će biti više zdravlja, sreće, para, a manje stresova, ljutnje, poskupljenja i nameta. Možda ta euforija ljudima dođe i kao neki odbrambeni mehanizam, neophodan i spasonosan. Da makar na nekoliko dana (u kojima se opet troši mnogo više nego što se objektivno može zaraditi) ne misle o teškoj svakodnevici koju većina živi.
Poštovani čitaoci, ulazimo u 2020. godinu uz obilje obećanja da će nam ona biti mnogo bolja od ove na izmaku. S obzirom na to da je izborna, šarenih laža sigurno neće nedostajati.
Boginja pravde pala je na koljena u Bosni i Hercegovini i njenim entitetima.
Neprijatelj srpskom narodu trenutno nisu ni Zapad, ni Amerika, ni Bošnjaci, niti bilo ko drugi. Najveći neprijatelji jedni drugima smo postali mi sami.
Odlaze. Radnici odlaze, jer im je dozlogrdilo da ih poslodavci tretiraju kao stoku, koja rmbači, dan i noć, pognute glave, za 200 evra mjesečno. Žene odlaze, jer će radije glavom preko svijeta, nego da im osione gazde zaviruju u dekolte i grokću za njima, uz “duhovite” dokočice tipa: “Mala, nemoj da b’ se udala, inače ništa od posla i plate!” Odlaze i zato što se nasilje u porodici ovdje još uvijek smatra “malom bračnom razmiricom” u koju država, je l’ te, neće da se miješa. Mladi odlaze, jer ne žele da izrastu u gore opisane muškarce i žene.
Pacijenti koji vode bitku sa izuzetno teškim bolestima, čije su prognoze više nego neizvjesne, već godinama sanjaju dan kada će legalno moći da nabavljaju ulje kanabisa, za čiju upotrebu ni struka nema ništa protiv.
Konji, bilmezi, majmuni, balavci, idioti, bolesnici, budale, ludaci… sjede u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Ovo smo mogli da čujemo iz usta narodnih poslanika, ali i gostiju koji su se smjenjivali za govornicom.
U roku od mjesec dana objavili smo dvije priče o prevarama potrošača, i to onim najgorim – promet hrane sa isteklim rokom upotrebe.
Sva prašina oko Programa reformi BiH podigla se zbog pitanja da li nas taj dokument vodi u NATO ili ne, a ispostavilo se da je dio koji govori o Alijansi najmanje problematičan.
Prije tvog rođenja tvoji roditelji nisu bili dosadni kao sada. Postali su takvi zbog plaćanja tvojih računa, čišćenja tvoje odeće i slušanja tebe kako pričaš kako si kul. Zato prije nego spasiš šume od parazita pokušaj da složiš orman u svojoj sobi.
