Javno pokajanje naših političkih prvaka, prije svih onih u SNSD, za grijehe iz prošlosti u vidu razvlašćivanja Srpske, prvi je i možda najkonkretniji benefit posebne sjednice Narodne skupštine.
Ako nije u pitanju neki složeniji postupak, dnevno mogu da uradim desetak rješenja. To je zaista tempo koji nije zahtijevan i može se ispoštovati. Ipak, to nije slučaj kod većine mojih kolega. Šefovi idu linijom manjeg otpora i znaju od koga mogu očekivati da u razumnom roku završe posao, a ko će da zabušava. Bez obzira na to, moje kolege imaju istu platu kao i ja.
Potezi trojice članova Predsjedništva BiH koji neusaglašeno i po vlastitom nahođenju odlaze u svijet i daju izjave kako se kome prohtije, ili samoinicijativno pozivaju na brifinge strane ambasadore, ili pak daju potpuno različita tumačenja jednog te istog događaja – najbolje oslikavaju državu BiH.
Gete je u svoje vrijeme predložio da Nijemci trideset godina ne izgovaraju riječ “duša”, vjerujući da će tako malo-pomalo ona ponovo nastati. Tomas Man je na sličnom fonu 1941. godine tom “spisku” riječi koje bi trebalo “zabraniti” dodao riječ “dubina”, smatrajući da ukoliko žele da u budućnosti ponovo koriste ovu riječ i da vjeruju da su “duboki” Nijemci moraju da povrate izgubljenu pristojnost.
Tresli su se Mostar i zapadni dio Hercegovine proteklih dana, a iz svega se izlegao jedan veliki ćorak.
Najveća pravosudna institucija u Republici Srpskoj u svojim redovima očito je zaposlila Superhika, čuvenog negativca iz stripova „Alan Ford“.
Mnogi govore da printani mediji polako nestaju, ali to nije slučaj i sa „EuroBlicom“. Mi smo izuzetak, i to zahvaljujući vama, poštovani čitaoci, koji nam svojim povjerenjem pune dvije decenije dajete snagu, koja je iz dana u dan sve veća i jača.
Dobro kaže ona naša stara izreka, obećanje ludom radovanje…
Džaba se kod nas donose brojni propisi i zakoni, kada uglavnom oni ne važe i svako ih tumači na svoj način.
Dok posmatramo pojedine funkcionere, političare, sudije, direktore, poslanike, načelnike, dok pratimo njihove afere, ispade, kriminal, nepotizam, preletanja, dugove, laži; dok gledamo njihove plate, bankovne račune, putovanja i poredimo njihov život sa našim, nameće se jedno pitanje – šta treba da uradi neko od njih da bi odgovarao za svoja (ne)djela?
Na svakom koraku izvaranom i pokradenom narodu ne možeš poslati dopis da hitno da saglasnost ni na spisak za prodavnicu, a kamoli da želi da pristupi dobrovoljnom penzijskom fondu, o kojem ništa ne zna. Može to biti i najbolja ideja na svijetu, iz najplemenitijih i najodgovornih pobuda, ali u te vrijednosti ovdje više niko ne vjeruje.
Kao neko ko drži do vlastitog mentalnog zdravlja uvijek su mi se pomalo gadili oni koji, bez ikakve želje za propitivanjem, bespogovorno uzimaju zdravo za gotovo sve što im se servira.
U BiH, odnosno Republici Srpskoj, sve je više krivičnih djela povezanih sa pedofilijom i dječjom pornografijom.
Zamislite da novinari izvještaj sa Narodne skupštine Republike Srpske počnu: „U punoj sali kriminalaca, glupača, pedera i drogeraša, juče se raspravljao o mentalnom zdravlju“. Zamislite da u tekstu pišemo kako neobrazovani pričaju o obrazovanju, papci o poštenju, lopovi o zakonu, i sve to koristeći njihov ulični jezik.
U zemlji sile i nepravde, nerazjašnjenih ubistava, opštenarodnih pljački, osionih političara… u rađaonama kojima odjekuju jauci porodilja i „savjeti“ akušera tipa: „šta se dereš, kao da te kolju“ – djeca nam se rađala!
Svi vi mladi, obrazovani, pametni ljudi, stipendisti Fonda „Dr Milan Jelić“, svi vi uspješni privrednici, koji znate kako najlakše rasteretiti rad, povećati plate, boračke dodatke i ostalo, pakujte kofere i bježite što dalje odavde. Vaša pamet, iskustvo, savjeti i patriotizam nisu potrebni ministru rada i boračko-invalidske zašite. Njemu je potreban Ilija Stevančević. Pardon, sistemu su potrebni Stevančevići, a ne vi.
Tamo gdje prestaje logika počinje BiH, riječi su našeg nobelovca Ive Andrića. Od trenutka kada su prvi put izgovorene prođoše decenije, ali nema dana a da se ova Andrićeva ne spomene. U posljednje vrijeme sve češće.
Kada smo početkom maja ove godine objavili informaciju da je sudija Osnovnog suda u Prnjavoru zbog divlje vožnje i čestih saobraćajnih prekršaja oduzeo automobil od bahate bogatašice i nasljednice lanaca marketa, ta informacija je izazvala oduševljenje cijele BiH.
Serija “Meso” nije nikakva fikcija i za njen scenario nije bila potrebna posebno razvijena mašta, već samo pogled na surovu realnost u Republici Srpskoj.
Ako su političari i javni funkcioneri ogledalo nekog društva i države, onda su žene u Srpskoj u gadnom problemu.
