Umjesto da smo dvije i po decenije nakon završetka građanskog rata u finišu puta koji nas vodi ka pravnoj državi, Srpska i BiH ne mogu da se otrgnu iz ruku kriminala i javašluka.
Na spisku savjetnika Željka Komšića i Šefika Džaferovića ukupno je 15 imena. Zar je moguće da nikom nije palo na pamet da provjeri da li je tačno prenesena izjava Kolinde Grabar Kitarović o „podijeljenoj BiH koju kontroliše miltantni islam“ prije nego što su njihovi šefovi udruženim političkim poduhvatom opleli po predsjednici susjedne države, članice EU i NATO?
Građanima Republike Srpske, a prvenstveno Banjalučanima, što prije je potrebna istina o tome šta se tačno nalazi u „Incelu“ i kakve su mogućnosti naših institucija da riješe ovaj problem.
Vijest da poslanici i delegati u Parlamentarnoj skupštini BiH primaju mjesečni paušal na kojem bi im pozavidjele mnoge njihove kolege u zemljama regiona, više i ne izaziva čuđenje građana BiH.
U državi u kojoj se u partiju ide po posao i mišljenje, sasvim je normalno da se lider pita za presude, tendere, televizijske dnevnike. Ma, za sve.
U Narodnoj skupštini RS treba ograničiti diskusije: svi treba da se strogo drže dnevnog reda, a vrijeme za diskusiju treba maksimalno skratiti i – šlus! Da se zna red, majku mu božju!
Dug koji država i društvo imaju prema ljudima koji su u ratu dali svoje živote ili u borbi ostali invalidi, ne može se nikada zaista vratiti.
Najmanje 15 štetnih ugovora, za koje bi morao znati i ministar saobraćaja RS Neđo Trninić, sklopljeno je u „Željeznicama RS“ u posljednjih nekoliko godina. Tako bar tvrde u Konfederaciji sindikata RS i pojedinim sindikatima železničara. Prijete da će sve navedene afere iznijeti u javnost, ako…
Prljava nam je politika, pa takav mora biti i Vrbas, reče kao iz topa sredovječni Banjalučanin, koji se redovno sunča na gradskoj plaži kod Zelenog mosta. Pa, zar se od ove politike ne može pobjeći ni na kupanje? Kod nas izgleda – ne.
Radnici koje poslodavci neće da prijave, koji zaradu primaju na ruke, koji su prijavljeni na minimalac, koji moraju dio para da vraćaju gazdi, koji rade do iznemoglosti… nesrećni su ljudi. Takvi ljudi ne mogu da rade kvalitetno, nisu zadovoljni uslovima rada, kivni su na državu i na sve oko sebe, a potajno većina njih osjeća krivicu što svojoj porodici ne može da doprinese više. Iako su svjesni da nije do njih to što rade deceniju bez dana radnog staža.
Zamislite kakvu agoniju prolazi neka porodica kada duže od godinu dana ne zna ko je odgovoran za smrt njihovog sina, supruga ili oca.
Kako da budu zadovoljni građani ove države oni kojima je, zbog nemaštine, i putovanje u zemlje okruženja samo pusti san?!
Dok se sliježu uvrede sa posebne sjednice Narodne skupštine, hajde da razmotrimo obe opcije za Republiku Srpsku u slučaju pelješki most.
Da je stanje u visokom obrazovanju kod nas daleko od bajnog znaju svi koji su ikada nogom kročili na bilo koji od naših fakulteta.
Kada je u pitanju rad pravosuđa, a u zadnje vrijeme rad Osnovnog suda u Banjaluci, svaki dan bismo mogli pisati komentare o njihovom neradu i propustima i opet ne bi sve obuhvatili.
Srpske žrtve iz proteklog rata u Bosni i Hercegovini godinama se ignorišu od strane visokih predstavnika i većeg dijela međunarodne zajednice, zbog čega se s pravom može postaviti pitanje da li su Srbi za njih građani drugog reda, pa njihove žrtve nisu ni važne.
Koliko god nekima bilo smiješno i zvučalo uzaludno što se Republika Srpka brati sa Južnom Osetijom, Merilendom ili nekom drugom državom ili pokrajinom za koje neki nikada nisu ni čuli, ona na to ima pravo. Zamjeriti joj na toj saradnji, kao i na dobrim odnosima sa Srbijom i Rusijom, u najmanju ruku je smiješno, jer su to zemlje koje vežu mnoge stvari.
Teško onome ko lijekove mora da nabavlja u našim apotekama!
Da je Bosna i Hercegovina zemlja apsurda to je svima poznato, ali svakim danom imamo sve više primjera koji potvrđuju da nismo sve vidjeli kada je riječ o glupostima koje čine naši funkcioneri.
Vjerovatno je svijest ljudi o značaju zaštite životne sredine bila niska i prije, ali je zato stručnjacima dato da se brinu o prirodnim resursima. Tako je, između ostalih stvari, do 1992. godine kod nas na snazi bila jasna računica – na metar kubni posječene drvne mase morala se pošumiti površina od 14 metara kvadratnih površine. I sada postoje odredbe o pošumljavanju, ali nisu ovako matematički precizne.
