Kada je u pitanju rad pravosuđa, a u zadnje vrijeme rad Osnovnog suda u Banjaluci, svaki dan bismo mogli pisati komentare o njihovom neradu i propustima i opet ne bi sve obuhvatili.
Srpske žrtve iz proteklog rata u Bosni i Hercegovini godinama se ignorišu od strane visokih predstavnika i većeg dijela međunarodne zajednice, zbog čega se s pravom može postaviti pitanje da li su Srbi za njih građani drugog reda, pa njihove žrtve nisu ni važne.
Koliko god nekima bilo smiješno i zvučalo uzaludno što se Republika Srpka brati sa Južnom Osetijom, Merilendom ili nekom drugom državom ili pokrajinom za koje neki nikada nisu ni čuli, ona na to ima pravo. Zamjeriti joj na toj saradnji, kao i na dobrim odnosima sa Srbijom i Rusijom, u najmanju ruku je smiješno, jer su to zemlje koje vežu mnoge stvari.
Teško onome ko lijekove mora da nabavlja u našim apotekama!
Da je Bosna i Hercegovina zemlja apsurda to je svima poznato, ali svakim danom imamo sve više primjera koji potvrđuju da nismo sve vidjeli kada je riječ o glupostima koje čine naši funkcioneri.
Vjerovatno je svijest ljudi o značaju zaštite životne sredine bila niska i prije, ali je zato stručnjacima dato da se brinu o prirodnim resursima. Tako je, između ostalih stvari, do 1992. godine kod nas na snazi bila jasna računica – na metar kubni posječene drvne mase morala se pošumiti površina od 14 metara kvadratnih površine. I sada postoje odredbe o pošumljavanju, ali nisu ovako matematički precizne.
Više mladih pogine u saobraćaju, nego u ratovima. To su svjetske statistike. Ako ovaj varljivi mir potraje još koju godinu i mi ćemo dostići svjetski nivo. Jer, za samo šest godina u Republici Srpskoj je u saobraćajnim nesrećama poginulo 810 ljudi. Dakle, skoro svaki drugi dan jedna sahrana. Bijeli kovčezi i očajni roditelji najčešća su slika sa tih sahrana. Jer, statistike kažu i ovo: najčešće u saobraćaju ginu mladi ljudi, a najčešći uzrok tragedija je prebrza vožnja, pogotovo noću.
Ko smo mi? – Građani. Šta hoćemo? – Hoćemo u EU. Zašto? – Nemamo pojama, tamo su valjda bolje plate.
Pesimistične stručne prognoze kažu da će u Republici Srpskoj za deset godina da živi oko 700.000 stanovnika, od čega će polovina da bude starija od 65 godina. Najviše će da stradaju sela i manje opštine.
Da su znali da će, na putu u bolju budućnost, zapeti u BiH, Ali iz Avganistana i Jasir iz Pakistana bi vjerovatno ostali u svojim otadžbinama i čekali da kao ljudi poginu u nekom bombaškom napadu. Jer, dok se za napaćene žene sa djecom čak i u dušama balkanskih ksenofoba nađe poneka samislosna riječ, tamnopute muškarce u najboljim godinama niko ne voli da vidi čak ni na televiziji, a kamoli u sopstvenom dvorištu.
Odlazak ljudi sa sela u gradove neminovno prati industrijalizaciju, te je i kod nas počeo prije bar pola vijeka. Ali vidjeti oko 1.000 opustjelih sela u Srpskoj, u kojima danas više nema nikoga ili potpuno sami žive jedno-dvoje staraca, nije zbog toga ništa lakše.
Već sedam mjeseci zaredom naša industrijska proizvodnja bilježi pad. Gotovo svaka oblast u prerađivačkoj industriji je crvena, a upućeni kažu da bi pokazatelji bili znantno povoljniji da Rafinerija nafte radi i da „Elektroprivreda RS“ nije u problemima. Istovremeno, što je i logično, raste uvoz nafte i električne energije, a smanjuje se izvoz.
Sama informacija da je neko u po dana u centru grada i pred velikom brojem djece brutalno pretučen ledi krv u žilama.
Loša privatizacija i nesposobnost domaćih političara polako nam dolaze na naplatu. Koliki će ceh građani na kraju platiti ostaje da se vidi, a sudeći po porukama koje ovih dana čujemo iz Pravobranilaštva BiH, prognoze nisu nimalo optimistične.
Ko je zapalio žito? Sjećate li se kultne TV serije i gestapovca Šicera, sa „ljubaznim“ sotonskim osmijehom koji ledi krv u žilama? I njegove uporne istrage. Usred potoka krvi, konclogora, pomora miliona ljudskih bića, jedan inteligentni nacista u jednom vojvođaskom selu insitira na pitanju „ko je zapalio žito u silosu“! Kakva alegorija! Šicer je zlobnik i nasilnik, ali nije budala. On zna da i u ratu i u miru kolo vodi onaj ko upravlja žitom: ako ne može drugačije, onda bar tako što će ga zapaliti po principu „ni zrna žita neprijatelju“.
Кonačno se desila izborna skupština SDS od koje su mnogo očekivali, prije svega članovi i simpatizeri stranke, ali i cjelokupna javnost i politički protivnici.
U društvu u kome se kritika shvata kao napad, a građanski bunt se naziva državim udarom, u kome se građani vrijeđaju jer ne podržavaju istu političku strukturu, a zbog politike ne idu jedni drugim ni na slave, društvo u kom se politički protivnici ne mogu sresti ni na dječjem rođendanu puca po šavovima zbog svake sitnice.
Mjesec dana prije Sabora SNSD po Banjaluci smo gledali bilborde, s kojih su nas obavještavali da biraju predsjednika. Dva dana pred izbornu Skupštinu SDS ne zna se čestito ni vrijeme ni mjesto, kao ni definitivan broj kandidata za predsjednika.
Ako trend masovnog odlaska naših ljudi što prije ne bude zaustavljen u što, iskreno, malo ko vjeruje, BiH će samo u naredne tri godine da se oprosti od najmanje 200.000 svojih građana.
Bosna i Hercegovina je propustila i zadnji rok da imenuje članove delegacije BiH u Parlamentarnu skupštinu Savjeta Evrope, čime smo sami sebi zabili autogol, jer smo se svojevoljno isključili iz rada ove važne evropske institucije.
