Ukoliko Hrvatska ne digne rampu na granici, a neće, jer joj tako nalaže Brisel, Bosni i Hercegovini ili Republici Srpskoj, odnosno njenim građanima, prijete ozbiljni problemi zbog sve većeg broja ilegalnih migranata.
Vidjeti djecu kako stoje ispred policajaca i mole za hranu i vodu je nešto na što niko ne može ostati ravnodušan. Kad kažem “niko”, naravno, ne mislim na političare i na one koji su trebali spriječiti migrantsku krizu.
Neko je rekao da bi Bosna i Hercegovina bez uvoza bila gladna, a proizvodnja slaba i nedovoljna. To je tačno.
Stotine spomenika stradalima u saobraćajnim nezgodama svakodnevno nas opominju da vožnja nije nimalo bezbjedna stvar. Opominju nas da nikada ne znamo kada će se dogoditi nesreća, te da se to moglo desiti bilo kome. Putevi u Bosni i Hercegovini su sve samo ne bezbjedni, a stotine spomenika pored puta to i pokazuju.
Direktor Osnovne škole “Georgios A. Papandreu” u Aleksandrovcu Veljko Vujaković diskriminisao je nastavnicu u školi tako što joj je oduzimao časove vođenja novinarske sekcije dodjeljujući ih nastavnici-pripravnici sa kraćim vremenskim stažom.
Kako god da okreneš, u državnoj instituciji ne možeš da propadneš. Em, što možeš da primaš platu, a da mjesecima ni ne dolaziš na posao, em (ako ti se posreći) u tom neradu možeš i duplo da zaradiš.
Došla su takva vremena da će se radnici u BiH svijećom tražiti. I to nije nimalo čudno. Ako ćemo iskreno, nije ni nepravedno, iako znači da će i ono malo privrede što radi kod nas biti samo ugroženije.
Ima posla u Srpskoj, samo ljudi neće da rade, kažu vođe, a niko se nije zapitao zašto naši ljudi u inostranstvu rade duplo teže poslove. Meni na pamet pada bar 100 razloga zašto je tako, a palo bi i njima – da ih narod interesuje.
Višečlane porodice već godinama upozoravaju da je pronatalitetna politika kod nas samo deklarativna, te da im je za normalan život i opstanak potrebna veća podrška.
Neki radnici u Srpskoj su se dobro dosjetili pa, kako bi koji mjesec radili i zaradili u inostranstvu, jednostavno ovdje otvore bolovanje i mirno se zapute u bijeli svijet.
Može li država da zaustavi odlazak aktivne radne snage iz Republike Srpske ako prosječna plata bude povećana na 500 evra? Barem kratkoročno?
Pred Republikom Srpskom je istorijska odluka. Tačnije, ispisivanje novih stranica srpske istorije u rukama je dva, u ovom momentu isuviše neprijateljski nastrojena, politička bloka.
Poslije papaka, u političkom životu Republike Srpske zvanično smo dobili i mangupe. U prvu grupu spadaju oni koji iz opozicije prelaze u vlast, a u drugu političari u vlasti koji naginju ka opoziiji. Ili nisu dovoljno učinili za vlast.
Šta da rade roditelji teško bolesnog djeteta u siromašnoj Republici Srpskoj ako im je jedina nada liječenje u inostranstvu, koje košta pola miliona maraka? Mogu da se obrate Fondu solidarnosti i tako se riješe bar jedne preteške brige, one fnansijske.
Znate li da kada odemo u nabavku i potrošimo 50 maraka, da čak 35 KM dajemo na uvozne proizvode?
Dok mnogi građani BiH plešu na samoj ivici siromaštva, u ovu državu se godišnje uvezu desetine miliona maraka hrane, koja i u najrazvijenijim evropskim i svjetskim prestonicama predstavlja pravi luksuz.
Bez obzira na rezultate izbora, u Republici Srpskoj hitno moraju da prestanu podjele u narodu koje su političari izjavama i ponašanjem nametnuli tokom kampanje, ali i prije nje. Oni koji su shvatili izbore kao borbu za život i smrt sada su na redu da načine korak unazad. Dodik ide u Predsjedništvo, Cvijanovićeva u Palatu RS, a poraženi moraju da uče na vlastitim greškama.
Dok se države u regionu utrkuju koja će prije da uvede obaveznu vakcinu protiv pneumokoka – opasne bakterije koja kod djece može da izazove ozbiljne zdravstvene probleme, u Republici Srpskoj, zasad, o tome niko pretjerano ne razbija glavu.
Mnogi svjetski ekonomisti, ali i političari, smatraju da je Estonija živi primjer da je ljudski napredak usko povezan s ekonomskom slobodom.
