Seljak

Konstantno ga potapa prekomjerni uvoz jeftine hrane, pa loša godina, pa niske otkupne cijene, pa… Svašta nešto…

Onda udari sušna godina, voće počne da opada, kukuruz da se suši, a stočna hrana zaprijeti poskupljenjem.

I tako ukrug.

I nije teško razumjeti njegov bijes.

Naravno, država nije kriva što nema kiše. Nije kriva ni što su temperature otišle u nebo. Ali, jeste ta koja može da donosi mjere kojima će zaštititi domaću proizvodnju, bar tamo gdje za to ima prostora.

Ako već godinama slušamo upozorenja da domaći proizvođači nestaju, ako se broj stočara drastično smanjuje, a poljoprivrednici sve češće govore da im se trud ne isplati – možda bi vrijedilo bar nešto pukušati. Pa, ako prođe-prođe, ako ne, šta da se radi…

Jer, nije logično da se domaći proizvođač godinama bori da proizvede kilogram mesa, mlijeka ili voća, a onda na tržištu mora da se takmiči sa robom koja je proizvedena pod potpuno drugačijim uslovima. I da, po pravilu, baš on ostane kratkih rukava.

S druge strane, ni naš seljak nije uvijek nevinašca. Svi znamo da, kad dođu praznici, prasići i jagnjad preko noći dobiju cijenu od koje zaboli glava. Tada se ne priča mnogo o troškovima proizvodnje, nego se gleda koliko se može zaraditi dok potražnja traje.

Isto je i sa voćem i povrćem. U proljeće domaći proizvod nerijetko dostigne cijene zbog kojih se čovjek zapita kupuje li kilogram povrća ili mesa.

I tako smo, brat-bratu, svi na gubitku.

Seljak zato što mu proizvodnja postaje sve neizvjesnija, država zato što joj selo i domaća proizvodnja polako ostaju bez ljudi (ali, koga briga?!), a potrošač zato što na kraju sve on plaća.

Mada, nameće se pitanje – koliko bismo, tek, plaćali meso ili voće, da nema uvoza?! Koliko bi domaći seljak zacijenio svoj rad i trud, da nema konkurencije?!

Kad se tako posmatra, možda je potrošačima najbolje ovako. Ko ima para, neka kupuje i ptičjeg mlijeka, a onaj ko nema – meso iz uvoza, nebitno kojeg kvaliteta i starosti.