Na kraju, optuženi Benedi Đukanović, Emilio Baldo i Rodoljub Gajić pravosnažno su osuđeni na ukupno 85 godina zatvora. Pojedinačno, Đukanović 40, Baldo 25, Gajić 20 godina.
I to je to. Presuda je stigla, kazne su izrečene, brojke su velike. Ali ono što je trebalo da odzvanja najjače, a to su motiv i ime nalogodavca, ostali su skriveni u tami.
Ni ponovljeno suđenje nije otkrilo zašto su ubijeni Slaviša Krunić i Žarko Pavlović. Nema odgovora na pitanje zbog čega, pa tako ni ko je povukao konce. Nema odgovora kome je smetao čovjek koji je bio simbol bezbjednosnog biznisa u ovoj zemlji. Nema odgovora ko je i zašto odlučio da se to uradi brutalno i javno, kao poruka.
A domaće, navodno reformisano pravosuđe, kao da ni ne voli da traži nalogodavce. Previše je to posla. Previše pitanja. Previše rizika da se odmota do vrha.
Lakše je završiti priču na izvršiocima.
Isti obrazac gledamo godinama i kada su drugi slučajevi u pitanju. Nalogodavaca nema. Ima ih naravno, ali ih nema u sudnicama, jer oni koji bi trebali da ih traže, da prekopaju svaku rupu, ne žele da se zamaraju.
U zemlji u kojoj se unaprijed zna ko će i kada biti uhapšen, teško je povjerovati da se ne zna ko stoji iza ubistva koje je potreslo cijelu Republiku Srpsku. Teško je povjerovati da trag jednostavno ne postoji.
I zato, kad se podvuče crta, imamo presude, ali nemamo istinu. Imamo kazne, ali nemamo odgovore na najbitnija pitanja. Imamo tišinu koja dere uši kada se postavi najvažnije pitanje ko je naručio ubistvo Krunića?
Dok se na ovo pitanje ne odgovori imenom i prezimenom, kao i u mnogim drugim predmetima, svaka ovakva presuda biće samo polovina pravde.
A polovina pravde je i dalje nepravda.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.