To najbolje potvrđuju ovogodišnja kretanja cijena prasića i jagnjadi u Srpskoj. Naime, za samo 2 mjeseca, živa vaga prasića je sa 10 pala na oko 4,5 KM, dok su jagnjad sa 12 pojeftinila na oko 8 KM.
Troškovi hrane za stoku, goriva, veterinarskih usluga, radne snage, nisu se drastično promijenili. Ali, zato jeste potražnja…
Tako, uprkos nikad povoljnijim cijenama, ni prasiće ni jagnjiće niko neće. Međutim, uskoro bismo mogli da se suočimo sa višim cijenama, zato što uzgajivači pretpostavljaju da će u periodu koji slijedi, zbog masovnijeg okupljanja ljudi, njihova roba biti tražena.
I sami svinjari i ovčari ne libe se da otvoreno priznaju da cijene formiraju isključivo po tome koliko su kupci u određenom periodu zainteresovani za njihovu robu.
Pred Đurđevdan, kada je potražnja najveća, i cijene skaču do maksimuma. A kada prođe sezona slava i okupljanja, strmoglavo padaju.
Naravno, jasno je da odnos ponude i potražnje utiče na cijene. Međutim, kada isti proizvod u vrlo kratkom periodu duplo poskupi, legitimno je postaviti pitanje gdje je granica između tržišne logike i pokušaja da se u nekoliko sedmica debelo profitira.
Uzgajivači objašnjavaju da na ovaj način nadoknađuju gubitke iz perioda slabe prodaje. To je razumljiv poslovni motiv, ali potrošačima teško pada to što upravo oni svake godine plaćaju račun za nečiji lošu sreću.
Uvoz, zaista, predstavlja ozbiljan izazov i domaća proizvodnja zaslužuje zaštitu od nelojalne konkurencije. Ali, činjenica je da veća konkurencija, istovremeno, sprečava nekontrolisan rast cijena domaćih proizvoda…
Tako, da na tržištu nema uvoznog mesa, pitanje je koliko bi, u trenucima najveće potražnje, domaći proizvođači naplaćivali kilogram praseta ili jagnjeta.
Dosadašnje iskustvo pokazuje da bi cijena žive vage tek tad eksplodirala, te da bi bili rijetki oni koji bi na svojim trpezama imali pečeno prase ili jagnje.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.