Kao da smo zaboravili da odmor nije gubljenje vremena i da život ne bi trebalo da bude samo spisak zadataka koje moramo završiti.
Kada nekoga pitamo kako je, često čujemo da je u haosu, da ne zna gdje udara i da ima previše posla. Kao da je stalna iscrpljenost postala dokaz uspjeha. A kada neko kaže da želi usporiti, odmoriti se ili provesti dan bez nekakvog posebnog plana, gotovo da osjeti potrebu da se opravda.
Od kada je postalo neophodno pravdati se zato što želimo malo mira?
O mentalnom zdravlju govorimo sve više, ali koliko zaista primjećujemo vlastitu iscrpljenost? Koliko često sebi kažemo da moramo izdržati još malo, završiti još jednu obavezu i odmor ostaviti za neki pogodniji trenutak?
Problem je što taj trenutak često nikada ne dođe.
Dodatni pritisak stvaraju društvene mreže, na kojima svakodnevno gledamo tuđe uspjehe, putovanja i naizgled savršene živote. Lako počnemo verovati da kasnimo, da nismo dovoljno uspješni i da uvijek moramo više.
Naravno, nije svima jednako lako usporiti. Mnogi ljudi rade prekovremeno, bore se s troškovima života i brinu o porodici. Njima nije dovoljan savjet da pronađu više vremena za sebe. Potrebni su im sigurniji uslovi rada, dostojanstvena primanja i dostupna podrška. Zato briga o mentalnom zdravlju mora biti i odgovornost društva, a ne samo pojedinca.
Ipak, možemo početi od malih stvari. Da prestanemo osjećati krivicu kada odmaramo, da ne budemo svima dostupni u svakom trenutku i da naučimo reći da nam je teško. Da saslušamo druge bez osuđivanja i ne umanjujemo njihove probleme riječima da je nekome drugom “gore”.
Ne moramo svaki dan biti produktivni, uspješni i nasmijani. Možda je vrijeme da ponovo naučimo da živimo, a ne samo da funkcionišemo.
Ponekad je sasvim u redu ići polako.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.