Sada se sve češće osporava i rad policije, što do prošle godine nije bio slučaj. Kada je u pitanju politički život, napadi iz FBiH nisu ni prestali niti su umanjili. Osporavanje imena gradova, simbola, praznika, prešlo je u fazu osporavanja i samog imena.
Neka vrsta dvopartijskog sistema, sa dvije jake stranke i više manjih okupljenih u koalicije, praktično se urušio. Sada imamo skoro sve političke partije u vlasti, te klizimo ka jednopartijskom sistemu ili nekoj “feudalnoj formi” lokalnih šerifa i “vođa grupa”.
Neriješeni slučaj Davida Dragievića, sve da se danas riješi, ostaće kao podsjetnik na sporost, traljavost i aljkavost sistema i društva. Biće velika mrlja ove vlasti, ma šta da je istina oko samog stradanja.
U isto vrijeme, za sve stanovnike Srpske izvan Banjaluke i protesti su pokazali da Banjaluka i dalje sebe ne doživljava kao glavni grad Srpske, a samim tim mnogi ni nju, od Trebinja do Modriče, ne osjećaju kao prestonicu.
Ljudi komentarišu i tako objašavaju sebi nezainteresoanost mnogih koji su politički koristili proteste prije izbora, za u miru nevino stradale ljude čija se ubistva nisu istražila. Pravdu i dalje čekaju čak i porodice ubijenih načelnika policijskih centara. Zašto se uz Davida ne pominje i Miloš, ubijen u Lukavici, Istočnom Sarajevu, a pominje se Dženan ubijen u Sarajevu? Je li pravda samo za Davida ili zaista za svu djecu i ljude?
I je li jedino onda protest građanski ako se uključi i Federacija, odnosno je li građanstvo jedino moguće i potrebno u BiH, a ne u Republici Srpskoj?
Zbog svega ovoga povećava se broj onih koji zbog odsustva svijesti, ideje i/ili snage da nešto promijene počinju da na sve gledaju negativno. Povećava se netrpeljivost prema nacionalnom, guši se patriotizam, smatra se maskom i krinkom za kriminal, pljačku i korupciju, potura se ono da su “ljudi gladni i da nikom nije do toga”. S tim što je prvi dio tvrdnje i tačan, ali to ne znači da će svi biti siti, a ni sitiji, ukoliko sve dobre i časne ideje, koje kao društvo i narod temeljimo, zamijene tuđe ideje i politički ciljevi.
Problem je što se ovdje i dalje neistomišljenik želi ućutkati, ne snagom argumenata, već zabranom govora. U tome podjednako učestvuju i lijevi i desni i oni koji se predstavljaju kao evropejci, finansirani od strane zapadnoevropskih zemalja kroz brojne fondacije i organizacije, kao i oni koji svoje “argumente” hrane novcem sa Istoka ili Bliskog istoka.
Raspakivanje Dejtonskog sporazuma i političke ideje o načinima na koji se to može uraditi ne idu jedino u pravcu koji vidi FBiH, i političari i javnost u Sarajevu. Dakle, širok je dijapazon onoga što se može uraditi, što se može događati i veliki je broj pitanja o kojima se može raspravljati i razgovarati. Iako je težak i ogroman put do dogovora i usaglašavanja, ti prijedlozi nisu ništa manje realni ni nerealni od onih o unitarnoj BiH, o BiH bez entiteta, odnosno bez Republike Srpske.
Zašto ne bismo, ako već govorimo o ustavnim promjenama u Republici Srpskoj, gdje se kao o skoro pa najvažnijoj stvari te promjene navodi izmjena glavnog grada Srpske, jer sada u Ustavu stoji da je to Sarajevo, iako je to defakto Banjaluka, ubacili i to da predsjednik Srpske ujedno bude i srpski član Predsjedništva BiH?
Zašto pravnici ne bi razgovarali o načinima kako to učiniti, je li to moguće učiniti, te da li je u skladu sa ostalim pravnim aktima, bi li narušilo preporuke Venecijanske komisije i tako dalje?!
Ovo ne samo da bi predstavljalo uštedu u budžetu Republike Srpske, već bi predsjednik Srpske zaista predstavljao Republiku Srpsku i bio njen glas i u Predsjedništvu BiH, a tako bi Srpsku predstavljao i kao neka vrsta ministra spoljnih poslova, kojeg Republika Srpska nakon Dejtona nema.
Ovim se gubi besmislena i neustavna situacija da neka jaka politička ličnost narušava ustavni poredak, koristeći svoju harizmu, popularnost i druge vidove moći, a time urušava kredibilitet ostalih funkcionera, prvenstveno premijera, koji zaista treba da bude izvršna vlast, ali i predsjednika Republike, kao što je to slučaj sada.
Odličan je prijedlog Darka Momića, iznesen u komentaru jednih dnevnih novina, da se nova predstavništva Republike Srpske, o kojim je u više navrata govorio novi ministar, po mogućnosti otvaraju u diplomatsko konzularnim predstavništvima Republike Srbije. To je ne samo simbolično, već i praktično, sigurno je jeftinije, a ne vjerujem da bi jedna prostorija u sklopu ambasada Srbije u kojima bi predstavnici Republike Srpske sprovodili svoje aktivnosti predstavljala problem.
Političko Sarajevo ponovo problematizuje i samo ime Republike Srpske, pokušava iznova da to stavi na neki dnevni red kao političko pitanje o kojem misle da ima pravo da odlučuje neko drugi mimo Srba i same Republike Srpske.
Nije loše podsjetiti na ideje tokom stvaranja i nastanka, da Srpska bude Kneževina Srpska. Tada se razmišljalo da neko od Karađorđevića bude knez. Ukoliko promislimo o tome, Monako je kneževina u sastavu Francuske, a imamo Lihtenštajn, Andoru, koje se službeno nazivaju kneževinama.
Tako da oni koji osporavaju ime, ukoliko to rade jer je Republika, otvaraju mogućnost da čukununuk Petra Mrkonjića, čije ime nosi najveća i glavna ulica u Banjaluci postane knez od Srpske, a da se jedan Karađorđević kruniše.
Na tu temu je pisao frontal.srb kada su prvi put pokrenuli pitanje imena u vrijeme Sulejmana Tihića na čelu SDA. Tada je objavljen tekst “Kneževina Srpska”.
Međutim ukoliko im ime smeta zbog onog “Srpska”, ona će biti sve više Republika, do konačne nezavisnosti.
Potencijalno, “Kneževina Srpska” bi donijela brojne pogodnosti i olakšala bi promociju Srpske i njenih potencijala koristeći ugled i veze dinastije Karađorđević. To bi omogućilo i brže i lakše sređivanje Lovačkog dvorca Karađorđevića na Han Pijesku, koji je jedina imovina dinastije u BiH. Smanjili bi se troškovi izbora za predsjednika, izvršna vlast bi bila u rukama premijera i Vlade, a u odnosima sa BiH Srpsku bi predstavljao srpski član predsjedništva.
Problematizuje se i ime Srpske na engleskom, pa se tako u FBiH insistira da to ne bude “Republic of Srpska”, već “Republic Srpska” smatrajući da time umanjuju suverenitet Republike Srpske. Na tom fonu je i ona izjava Bakira Izetbegovića: “Republika Srpska na engleskom ne znači ništa”.
Republika Srpska sada ima nedovršeno pitanje grba i himne. I o ovom pitanju mora se razgovarati, prije ili kasnije. Potrebno je, konsultujući struku, od istoričara do heraldičara, doći do prijedloga o kojima će se razgovarati. Postoje određeni prijedlozi i dizajnirano je nekoliko grbova koji se mogu naći na internetu, a koji uključuju i grbove srednjovjekovnih oblasti Bosne i Hercegovine, koje su po svom karakteru bile srpske ili i srpske zemlje.
Mihailo Rakić je prije dvije godine tekstom “Čemu ANURS, kad imamo SANU?” postavio odličnu dioagnozu ANURS-a i predložio da se otvori odjeljenje SANU-a u Banjaluci. Budući da Matica srpska ima svoje podružnice i u Crnoj Gori i u Republici Srpskoj, kako reče gospodin Rakić, a sa čim sam i te kako saglasan “Jedino se SANU kao srpska krovna naučna i umjetnička institucija nalazi samo u Srbiji. Zar ne bi bilo logično da pored ogranaka u Nišu i Novom Sadu, SANU ima odeljenja i u Banjaluci i u Podgorici?”
Odlične ideje i odličan prijedlog o kojem se nije ni razgovarali niti se to radi sada. U međuvremenu, Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske jedva je za više od deset godina rada uspjela da objavi prvi tom Enciklopedije Republike Srpske.
Dalje, javnost u Srpskoj, i akademska i politička i svaka druga, mora se uključiti i u unutrašnji dijalog kada je u pitanju Kosovo i Metohija. Politički, to je prvenstveno pitanje Srbije, ali i Srpske i svih Srba. Kosmet se tiče svih.
Zašto akademska javnost, odnosno profesori univerziteta, akademici, ne bi dali svoj sud o tome kuda i kako treba da ide Republika Srpska, da daju neke naznake, smjernice i ocjenu sadašnjeg stanja u kojem se društvo nalazi?
Zašto se ne oglašavaju po svim ili bar nekim od gore pomenutih pitanja?
Rijetki su oni nacionalno svjesni i društveno odgovorni, poput profesora Đorđa Vukovića, koji iznosi svoje mišljenje i u knjigama koje piše ali se i aktivno uključuje u osvjetljavanje svakodnevnih dešavanja i problema u društvu, ili profesora Kerovića, koji pred javnost iznosi prijedloge i daje smjernice za jedno novo i novovjekovno srpsko stanovište.
U Srbiji su mnogi profesori, pa i čitavi fakulteti podržali proteste koji se dešavaju u svim gradovima pod nazivom “jedan od pet miliona”. Dali su svoje sudove i ocjene stanja u društvu i državi. Izašli su sa prijedlozima kako bi trebalo rješavati probleme. Veljko Lalić, urednik “Nedeljnika”, predložio je ograničenje mandata političarima na osam godina. Ovo su prodržali mnogi profesori, a profesor Čedomir Čupić je rekao da će predložiti opoziciji da to prihvati kako bi došlo do obnove političke elite u Srbiji.
Ekonomska pitanja nikako da se nametnu i da se rješavaju uporedo sa svim ostalim. Malo se govori o radu nedjeljom, a to je pitanje nedavno pokrenuto, o skraćenju radnog dana, radu na crno, neplaćenom radu, slaboj zaštiti. O urušenoj socijalnoj državi, sa zdravstenim osiguranjem koje se ne uplaćuje pa čak ni za većinu bolnica i domova zdravlja, niko i ne govori. To su teme o kojima društva koja su normalna ili bar tome teže raspravljaju, o tome se elite tih društava oglašavaju, predlažu i polemišu.
S druge strane, kod nas imamo samo reakciju na reakciju drugog i isprazno popunjavanje novinskih stupaca i minuta u dnevnicima.
O svim gore navedenim pitanjima javnost Republike Srpske, a što je još gore njeni akademici, profesori univerziteta, ćute. Ma šta da se dešava u Banjaluci, na nekoliko metara od zgrade u kojoj se nalaze, akademici ostaju slijepi, gluvi i nijemi.
Samim tim sagledavajući ovo, kako nekome može da bude iznenađenje što ljudi odlaze. I sa kojim pravom te ljude možemo pozvati da ostanu ili da se vrate?! Najveći gubitak za Srpsku nije to što ljudi odlaze da rade, da se školuju i usavršavaju, već to što ne žele da se vrate. To što više ne osjećaju ni ljubav ni dužnost prema zemlji svojih djedova.
(Marko Šuka, politički analitičar)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu