Za sebe u svojoj glavi ja nisam imala tu dijagnozu, ali sam vidjela da nešto nije uredu, jer mi je odgovarala samoća. Smetala su mi čak i moja djeca i svako ko boravi u kući više od pola sata. Odlazila sam da radim i brzo se vraćala kući samo da budem sama. Gledala sam serije i igrala igrice – rekla je Snežana.
– Izgubila sam brata, pa supruga, pa oca. Gubitak supruga je bio veoma surov i to mirenje sa nemoći koju čovjek ima. Ta nemoć je mene odvela u depresiju. Cijeli život se na mene srušio. Godinu dana nisam mogla da ne zaplačem na pomen imena mog muža. Znala sam da dok to ne prođe da ne treba da idem negdje – rekla je ona, pa dodala:
– Onda sam se sa jednom kolegicom čula, koja je imala istu situciju i ona me je uputila na duhovnika. Uzela sam sve te podatke i tek poslije mjesec dana kada me je uhvatio taj napad, i okrenula sam telefon oko 10 uveče tadašnjeg monaha. Vodio se neki razgovor koga se ja ne sjećam. Ali zanimljivo je da sam osjetila olakšanje nakon tog razgovora. Imala sam i odlazak kod psihologa i nakon godinu dana sam osjetila olakšanje – kaže Snežana i priznaje da je u grudima osjećala bol od tuge.
– Hvala Bogu, ja sam prošla bez lijekova. Kada sam pričala sa duhovnikom, bude mi lakše na sat, dva, a poslije toga se povećava na duži vremenski period. Ja sam se i molila i razgovarala. Taj pritisak – izađi među ljude, trgni se… to meni nije prijalo. Javim se djeci, slažem ih da idem da spavam, i uzmem tablet i igram neke gluposti. Ja sam tako radila, to je trajalo i po cijelu noć. Ali nisam imala strahove. Trajalo je godinu i po dana. Postalo je bolje kada sam otišla na veselje da radim i nisam odmah otišla kući. To je išlo mic po mic. Prošle su četiri godine prije nego što sam pogledala čovjeka sa kojim danas živim – kaže Snežana Đurišić, prenosi Avaz.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu