Oni praznuju neobrazovanje, a ponižavaju obrazovanje. Vokabular im je satkan od uvreda i pogrdnih imena, a um od želje da unize druge kako bi uzdigli sebe. Na napade uzvraćaju napadima, na uvrede uvredama, na teške riječi, još težim riječima.
Koristeći se bontonom koji su skrojili po svojoj mjeri, obaraju sve rekorde gledanosti, dok narod, iako u problemima do grla, navijački sjedi ispred malih ekrana.
Sve što je minulim vremenima bilo nezamislivo na političkoj sceni, danas je postalo gotovo poželjno. Govornica postade mjesto za (ne)kulturu govora, zborovanje pod šatorom – mamac za glasove. Dok nam u posebnim prilikama poručuju da nam ne može niko ništa, gotovo svakodnevno nam pokazuju da jači od sudbine nismo. A još manje od njih, (ne)spretnih krojača naše (ne)sreće.
Stanjila se nit između odmjerenosti i pristojnosti, gotovo se izgubila između spontanosti i nepristojnosti.
Bilo da ukažemo čast izuzecima ili nečast većini, važno je napomenuti da se „dobar ton“ razlikuje od političara do političara. Od čovjeka do čovjeka. Ne trebamo biti stručnjaci, niti vrsni poznavaoci govora tijela, kako bismo spoznali šta nam svojom neverbalnom ili verbalnom komunikacijom žele poručiti.
Imamo sluh, vid i um da čujemo, vidimo i spoznamo granice (ne)pristojnosti. Imamo godine prošlosti da nas podsjete na njihove velike, neostvarene riječi, na laži i obmane, i onda kada su nas gledali ravno u oči, uz tek povremene treptaje, i onda kada im se pogled gubio negdje u daljini. Kada su galamili ili tiho govorili. Kada su svoju bahatost proglašavali spontanošću, a sebe „čovjekom iz naroda“.
Ko god da ste Vi, čovječe iz naroda, morate znati da ste ipak i predstavnik tog istog naroda, a to zahtijeva ponašanje po standardnom bontonu. Ne po onom koji ste Vi skrojili. Ruka u džepu je sinonim za nepoštovanje sagovornika, a oštar ton, satkan uvredama, odraz bahatosti i nemoći. Kao takvi, zapravo, i niste čovjek iz naroda, nego ono što zapravo i želite biti, čovjek iznad naroda.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu