Dok u Advokatskoj komori RS još uvijek taktiziraju, bar kad je u pitanju glasna i javna osuda moćnog kolege, u Helsinškom parlamentu građana Banjaluka nisu se dvoumili: Čizmovićev potez su okarakterisali kao sraman. Objašnjavaju da su „stub srama“ ustanovili kako bi javnost upozorili na sve češće i sve žešće napade na žene.
Seksistički i mizogini napadi javnih ličnosti prolaze bez ikakve osude javnosti, čak i bez reakcije nadležnih organa, a „stub srama“ je način da se na to skrene pažnja– kaže izvršna direktorka Helsinškog parlamenta građana Dragana Dardić.
Na „stubu srama“ ove NVO tako su se našli i policija RS, Gradska uprava Banjaluka, pa čak i Milorad Dodik.
Ipak ovaj potez nije pravilo, nego izuzetak u ponašanju organizacija civilnog društva.
Brojni primjeri kršenja prava djece, radnika, žena, manjinskih grupa… prolaze u tišini, iako je u BiH, kako se procjenjuje, registrovano ili djeluje oko 40.000 nevladinih organizacija, udruženja, sindikata.
Većina njih u svom „opisu posla“ ima neki vid zaštite ljudskih prava, ali ipak mudro i sistematski izbjegavaju javno etiketiranje vinovnika sile i nepravde. NVO i sindikati izbegavaju čak i da javno pohvale društveno odgovorne javne ličnosti, institucije ili poslodavce, kako se ne bi zamjerili onim drugima.
Prije nekoliko godina u regionu se pojavila ideja da sindikati objavljuju liste odgovornih poslodavaca i da na preduzeća i trgovačke objekte, koji to zaslužuju, postavljaju naljepnice sa porukom: „kupujte ovde, ovde se poštuju prava radnika“. Ta inicijativa nije zaživjela.
Danko Ružičić, predsjednik Sindikata tekstilaca i obućara RS, kaže da je takvo nešto lakše zamisliti nego sprovesti.
– Ako bi nekog etiketirali kao kršioca zakona, on bi vas tužio i dobio bi sudski spor. Ako bi nekom poslodavcu, s druge strane, sindikat dao „potvrdu“ da poštuje prava radnika, imali bismo problema sa radnicima, koji bi rekli: kakvo je to poštovanje prava, ako ja radim za 600 KM mjesečno – kaže Ružičić.
Navodi da se u EU odjeća sa etketom „Fair wear“, koja potvrđuje da su ispoštovana prava svih radnika u lancu njene proizvodnje, lakše prodaje i više cijeni, ali da se i iza ovih etiketa, nerijetko, krije licemjerje.
– Tu etiketu nosi i odjeća proizvedena u RS i regionu, u fabrikama u kojima je sindikat zabranjen, iako su slobodno sindikalno organizovanje i kolektivno pregovaranje ključna radnička prava – kaže Ružičić.
Rubina Čengić, novinarka i analitičarka, podsjeća da veliki broj organizacija i udruženja u BiH, koje bi trebalo da budu dio civilnog društva i branioci slobode, demokratije i ljudskih prava, postoje samo zato da bi se „ogrebali“ za novac iz budžeta ili drugih izvora.
Takvi, kaže, neće nikad reći, niti uraditi bilo šta protiv vlasti i moćnika. Najveći broj ovakvih organizacija, dodaje, nemaju čak ni aktivnu veb stranicu i javnost nema pojma ni čime se bave, ni ko ih vodi.
– S druge strane u malom broju čestitih i profesionalnih NVO, koje se bore na tržištu ideja i rade u javnom interesu, djeluju izuzetni, pametni i hrabri ljudi i to je ogroman intelektualni potencijal BiH. Takve, međutim, možemo prebrojati na prste – kaže Čengićeva, ubrajujući u to malo ali odbarano društvo i „Transparensi“ i „Tender“, koji, kako kaže, broje svaku javnu paru i budno prate kuda ide novac građana BiH.
Dodaje da te malobrojne organizacije, bez kojih nema slobodnog društva i demoktarije, treba stalno isticati u medijima, kao pozitivan primjer, ali da je i to – rizik.
– Bojim se da takvim pristupom možemo privući pažnju ne samo građana, nego i onih koji tim organizacijama i aktivistima ne misle ništa dobro – zaključuje Rubina Čengić.
Stojiljković: Kako naći čestitog poslodavca
Zoran Stojiljković, profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i ekspert za sindiklano i građansko organizovanje, kaže da je javno (pro)cjenjivanje, po principu „crnog i bijelog labuda”, legitiman način djelovanja civlinog društva.
-I sindikati i NVO imaju pravo, čak i obavezu, da se tako odnose prema onima sa kojima imaju posla, bilo da se radi o kompanijama, političarima ili institucijama – kaže Stojiljković.
Navodi da bi javno isticanje odgovornih poslodavaca, koji poštuju prava radnika mogao biti dobar alat u rukama sindikata, ali da je i to u današnjim uslovima teško izvesti.
– Nedavno smo u Srbiji, a sumnjam da je i u BiH bitno drugačije, povodom Svjetskog dana dostojasntvenog rada, tražili pozitivan primer, da ga javno istaknemo, ali ga nismo našli. Nismo dakle u celoj Srbiji našli ni jednu kompaniju koja ispunjava tri uslova: pristojne plate, slobodno sindikalno organizovanje radnika i dosljedna primjera zakona – kaže Stojiljković.
Podsjećamo, u Republici Srpskoj povodom Svjetskog dana dostojasntvenog rada niko se nije ni oglasio.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu